Razgovarati sa Ivanom Lovrenovićem znači razgovarati sa istinskim znalcem kulturne, historije i političke zbilje Bosne i Hercegovine.
U prošloj godini objavio je četiri knjige. Riječ je o obnovljenim i dopunjemim izdanjima knjiga "Unutarnja zemlja" - kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine (četvrto, prošireno izdanje), i "Bosanski Hrvati" - esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture (drugo, prošireno izdanje), publikaciji s fotografijama koje fasciniraju ali i opominju "Bosanski križ - Kršćanski nadgrobni spomenici iz razdoblja turske vlasti", te zanimnjivo kocipiranoj knjizi „Bosna i Hercegovina - Budućnost nezavršenog rata".
U ovoj knjizi, kojoj koautorstvo potpisuje i Miljenko Jergović koji je napisao esej o Lovrenoviću, u kojem se između ostalog govori o Pismu bh. intelektualaca predsjedniku F. Tuđmanu,(supotpisnici su, uz Lovrenovića i Jergović, M. Stojić, I. Komšić i I. Kordić),te porterni intvervju u kojem Lovrenović razotkriva kako su kroz decenije politika , okruženje uticala na njegovo odrastanje i formiranje. Takođe tu je i dio nazvan Dvadesetjedna teza u kojoj se Lovrenović suštinski bavi propitivanjem bh stvarnosti .

Nermina Omerbegović: Ove godine se navršava 50 godina od kad je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu. Na žalost Andrić se sve više posmatra u vanknjiževnom kontekstu pa postoji mogućnost politizacije ovog jubileja. Kako Andrića vratiti tamo gdje mu je mjesto - u književnost?

Ivan Lovrenović: Književni kontekst je sasvim dovoljno širok prostor, da se u njemu o Andriću legitimno može govoriti u svim mogućim aspektima - od usko estetskoga do kulturološko-historijskoga, pa, zašto ne, i političko-ideološkoga. Nije, dakle, problem u tome. Problem nastaje kada se piscu, njegovu djelu, učitava ono čega u njemu nema, pa se onda na toj osnovi prave tvrdi zaključci i interpretacije, te zagovara nekakav obavezujući odnos prema piscu. Sve što govorimo, ne tiče se, naravno, individualnoga čitalačkog iskustva i odnosa s Andrićevim djelom, nego se tiče službene kulturne politike, kako se već gdje provodi - u obrazovnom sistemu, u akademskim programima, u politici državnih institucija.

Da će jubilej biti politiziran, to se vidi već i po najavama koje smo imali priliku čuti nedavno u Višegradu. I to politiziran na dva načina. U Republici Srpskoj, očito, sprema se obilježavanje koje će biti u tradiciji upotrebe Ive Andrića u srpskoj nacionalnoj interpretaciji, koja se sastoji u zamjeni mjesta između književnosti i historije/historiografije, pa se Andrićevo djelo uzima ne kao književno-umjetnička fikcija, nego kao historijski pravorijek, a i to na vrlo tendencioznoj selekciji motiva i tekstova i na njihovoj književno nevalidnoj interpretaciji.

Također, i na svođenju cijeloga Andrića na roman Na Drini ćuprija, pod netačnom pretpostavkom da mu je Nobelova nagrada dodijeljena samo za tu knjigu. (Treba pročitati obrazloženje Nobelova komiteta: tamo se govori o tom romanu kao remek-djelu, ali se podjednako govori i o Andrićevoj „bosanskoj trilogiji“, gdje se spominju i opisuju još i Travnička hronika i Gospođica, ali i majstorski pripovjedački opus).

Entitetski ministar kulture Kasipović obećao je da će svi građani Republike Srpske koji nisu pročitali Na Drini ćupriju od vlade dobiti besplatan primjerak knjige, a državni ministar civilnih poslova Nović je izjavio da je mnogo onih koji su čitali Andrićevo djelo a nisu razumjeli njegove poruke pa bi na tome trebalo poraditi u jubilarnoj godini.

Zanimljivo bi bilo znati kako vlada kani doći do podataka o građanima koji nisu pročitali Na Drini ćupriju, i kako će organizirati štampanje tiraža, sigurno basnoslovno velikoga, koji će biti potreban da podmiri potrebe. (Eto dobre zarade za izdavača koji bude u vladinoj milosti!) Još zanimljivije je što li ministar Nović podrazumijeva pod „porukama“ Andrićeva djela o kojima govori s takvom sigurnošću i autoritetom državnoga činovnika i karijernog policajca.

Drugi način politizacije, možda još i gori, jest onaj ignorirajući i, zapravo, negirajući, koji ćemo po svoj prilici imati u Federa ciji - tu se baš nitko previše ne uzbuđuje zbog takve tričarije kakva je Ivo Andrić i njegov Nobel. Pogledajte samo koliko je i kako prisutan Andrić u javnom prostoru Sarajeva ili Travnika - dvaju gradova koji su uz Višegrad temeljni toposi njegovoga života i njegove literature! Skoro nikako.

Da u Travniku nema onih nekoliko sjajnih entuzijasta (Enes Škrgo, Fatima Maslić) koji se trude održati javnu uspomenu na Andrića, grad bi uspio u svojoj ozbiljnoj namjeri da taj pisac bude sasvim isključen iz njegove memorije. Nije se tome, napokon, ni čuditi, kada postoje zahtjevi i prijedlozi, iz jednoga dijela bošnjačke akademske sfere, da se Andrić tretira kao pisac koji donosi zlo Bosni i Bošnjacima, i da to treba biti predmetom posebno strukturirane pedagoške preventive u obrazovanju.


Nermina Omerbegović: Kako tumačite trenutnu postizbornu konfuziju koja vlada ? Da li se može bar naslutiti neko rješenje - vrsta koalicije, matematička, programska?

Ivan Lovrenović: Od početka je moglo biti jasno da je nametnuta lažna dilema između tzv. programske i matematičke koalicije, odnosno između onih koji, kao, zagovaraju podjelu vlasti po principu odgovornosti i posla, i onih koji je zagovaraju samo kao raspodjelu fotelja. Kako su Lagumdžija i Tihić sastavili četiri stranke za potpisivanje svoje Platforme? Tako što su „namamili“, uime zastupljenosti „hrvatskih“ stranaka, mali, marginalni, programski desni HSP i grupno-interesne Lijanoviće. Na što drugo nego na - fotelje! I napravili svoju „matematiku“. Ili, što je drugo nego „matematika“ i sura manipulacija način na koji Lagumdžijina koalicija pokušava steći „hrvatsku“ prevagu preko kandidata iz kantona u Domu naroda Federacije!

Nermina Omerbegović: Neka koalicija će se vjerovatno “sklepati” a ostaje pitanje na šta će ličiti vladanje te koalicije?

Ivan Lovrenović: Kakva god da bude, i dalje će ključni faktor biti utjecaj međunarodne zajednice, odnosno Evropske Unije. Ako on izostane, kao što je izostajao proteklih godina, naša će se vlast ponašati onako kako je naučila - pijano i neodgovorno.

Nermina Omerbegović: Da li su zaista nacionalne stranke jedine koje su legitimne zastupati interese naroda u BiH i da li je SDP jedini koji ima legalitet zastupanje tzv. građanke opcije?

Ivan Lovrenović: Jedini kriterij legitimnosti je izborni rezultat. Nacionalnim strankama je lakše, jer one svoj identitet ne kriju. SDP-u (kao i jučer SBiH) je teže, jer uvijek pokušava igrati na dvije, uzajamno isključive karte - građansku i nacionalnu. Pogledajte samo kako se SDP ovih dana ubi pokušavajući sebi priskrbiti jednu i drugu legitimaciju! No, to ne samo da je nemoguća, nego je loša, kompromitirajuća i, zapravo, gubitnička strategija. Pogotovo s takvim izbornim rezultatom. Naime, SDP bi u ovakvoj zemlji mogao osnovano govoriti o tome da legitimno zastupa nacije i građane samo kada bi na izborima dobio ogromnu, možda 70-postotnu podršku, i to tako da se jasno vidi da je dobivena u oba entiteta i među sva tri naroda podjednako. Oni za sada o tome mogu samo sanjati.

Nermina Omerbegović: Trenutna situacija kad je riječ o hrvatskom narodu u BiH asocira na podnaslov Vaše knjige Bosanski Hrvati - “o agoniji evropsko-orijentalne mikrokulture“. Šta to konkretno znači i do kad će ta agonija trajati?

Ivan Lovrenović: Teza moje knjige odnosila se na agoniju kulturnoga i povijesnog identiteta. Ona u hrvatskom slučaju traje i dalje. Danas više nije onako čvrsto determinirana svehrvatskim nacionalnim programom i projektom, kao što je bila u vrijeme rata i vladavine Tuđmana u Hrvatskoj, nego pitanjem - kako će biti razriješen ustavno-politički status Hrvata u Bosni i Hercegovini. Proces će zavisiti od tipa autonomije koju Hrvati moraju zadobiti da bi bili kao narod istinski ravnopravni s drugima. Bude li to u punom i stvarnom kapacitetu institucionalna autonomija, to će otvoriti mogućnost za izgradnju obnovljenoga bogatog domovinskog identiteta, koji neće biti manje hrvatski zato što će biti i bosankohercegovački, i obratno. Ako se ostvare planovi koje danas zagovaraju HDZ-i o teritorijalnoj autonomiji (bez obzira na to što su se oni u zadnje vrijeme dosjetili jadu, pa govore o oba tipa autonomije), bit će to neminovno nastav ak te agonije o kojoj govorimo.

Nermina Omerbegović: U knjizi 'BiH - Budućnost nezavršenog rata' analizirajući južnoslavenske nacionalizme tvrdite da su zapravo “po karakteru i porijeklu kulturalni”, a da „svoj raison d'etre najsnažnije pronalaze u - negiranju drugih, u asimilatorskim težnjama spram bliskih a drukčijih etnokultura. Pri tome su jezik (nacionalni) i književnost (nacionalna) uvijek najvažnija borbena sredstva"?

Ivan Lovrenović: To su, zapravo, aksiomi. Okrenite se oko sebe, potvrdu ćete naći na svakom koraku. Temeljna teza srpskog nacionalizma: ne postoji bosanski i hrvatski (crnogorski još najmanje) jezik, sve je to isključivo i samo i oduvijek - srpski. Teza hrvatskoga nacionalizma: bosanski jezik zapravo je hrvatski, koji su Bošnjaci uzurpirali. Teza bošnjačkoga nacionalizma: i srpski i hrvatski jezik su izmišljeni, sve je nastalo od bosanskoga, a Srba i Hrvata u Bosni nema niti ih je bilo, nego mogu biti samo pravoslavci i katolici… Vidite, dakle, problem je što svaki od naših nacionalizama ne samo da hoće ekskluzivitet za sebe, nego hoće i to da drugi nemaju ništa svoje. A nedajbože da bi ijedan od tih nacionalizama došao na jednostavnu ideju, u stvarnom životu vidljivu k'o dan - da je sve to što pripisuju samo sebi, većinom zajedničko, gotovo da se kaže - svačije.

Nermina Omerbegović: Dodik kao branitelj hrvatskih interesa?

Ivan Lovrenović: Ma, to je više nego jasno: zagovarajući „hrvatske interese“, Dodik gleda svoju računicu: utvrđuje Republiku Srpsku. Da mu je do Hrvata, najbolje bi to pokazao brigom o njima u Republici Srpskoj. Tamo su oni - političke parije. Ali to ne samo da ne smeta njemu, nego ne smeta ni velikim Hrvatima iz Mostara - Čoviću i Ljubiću.

Nermina Omerbegović: U medijima je ovoh dana aktuelno propitivanje dobronamjernosti predsjednika Hrvatske Josipovića i Srbije Tadića kad je riječ o BiH?

Ivan Lovrenović: Suludo! Kada smo napokon u Josipoviću dobili hrvatskoga političara koji Bosnu i Hercegovinu stavlja pozitivno na vrh prioriteta svoje državne politike, kada Tadić makar i iz taktičkih razloga s njime stvara partnerski odnos u toj novoj regionalnoj politici suradnje i prijateljstva, našim medijima, i to baš onima što sami sebe percipiraju kao građanske i lijeve, priviđaju se aveti Tuđmana i Miloševića, Karađorđeva… To je krah svake racionalnosti, analitičnosti, profesionalnosti. Još je gore ako oni to rade kao propagandisti za dnevnopolitičke potrebe SDP-a i Zlatka Lagumdžije.

Nermina Omerbegović: Nerijetko se čuje kako intelektualci BiH ne raguju na aktuelna dešavanja. Međutm da li uopšte postoji prostor koji bi se mogao nazvati prostorom javnog govora u bh. medijima ?

Ivan Lovrenović: Taj prostor je drastično sužen, jer su mediji sve više u službi svojih vlasnika i gazda - korporacijskih, stranačko-političkih. Nešto malo mogućnosti daju internetski portali, ali to je kod nas još nerazvijeno, i bez ikakvoga jačeg utjecaja u javnosti.

Ostale vijestiArhiva