Pet godina si proveo u Veležu, ekipi sa dugom tradicijom. Zbog dobrih nastupa i golova u dresu Rođenih si postao poznat širom BiH. Kakva iskustva nosiš iz tog perioda?
Velež je nešto posebno u mom srcu, moja prva prava ljubav, u ovom klubu sam postigao dosta golova, navijači su me voljeli i njima sam mnogo dužan. Nadam se da ću se vratiti jednog dana i s Veležom osvojiti prvenstvo, još uvijek me boli ispadanje u drugu ligu, toga se nerado sjećam.

Dok si igrao za Željezničar tvoja popularnost je naglo porasla. Kako gledaš na svoju karijeru u plavom dresu i rivalstvo sa Sarajevom?
Za Željezničar mogu reći da je veliki klub sa pravim navijačima. U tom periodu sam osjećao da na terenu mogu učiniti šta poželim. Manijaci su mi pomagali u tome pa ću i njima biti zahvalan dok sam živ, davali su mi podršku čak i kada mi nije išlo. Gradski derbi je za mene uvijek bio posebna utakmica, to se ne može opisati. U polufinalu Kupa BiH sam bio strijelac na Koševu, to se ne zaboravlja.

Sjajne partije u plavom dresu su te odvele u Žilinu, tamo si igrao u dva navrata. Nastupao si i za austrijski Red Bull Salzburg. Reci nam nešto o iskustvima iz Slovačke i Austrije.
Borio sam se kroz cijeli svoj život, nisam bio jedan od "tatinih sinova" koje su menadžeri prodavali pa su se vraćali nakon mjesec dana. Sve što sam postigao je rezultat napornog rada. Žilina je jedna lijepa priča u mom životu, dva puta sam proglašen najboljim igračem u slovačkoj ligi, u dresu Žiline sam osvojio prvenstvo i kup. U Salzburg sam prešao za 1.200.000 eura, tamo sam predstavljen kao veliko pojačanje, nažalost, povrijedio sam se. Iako su ljekari rekli da ću pauzirati pet sedmica, vratio sam se za 13 dana. No, trener Huub Stevens je odmah na moje mjesto doveo svog sunarodnjaka, pa sam prilike dobijao rijetko.

U karijeri si igrao u Ligi prvaka i Kupu UEFA, gdje si se susreo sa nekim od najboljih igrača. Kakav je osjećaj igrati jedno veliko takmičenje?
Teško je opisati to kada igraš utakmice protiv Chelseaja, Marseillea, Spartaka i slično, gledaš ih na televiziji i jedan dan se probudiš i igraš protiv njih. To su ljudi s druge planete, teško se nositi sa njima, jer su jači, brži i pokretniji. Ja sam stvarno mislio da sam brz sve dok nisam vidio Daniela Sturridgea. Nevjerovatno.

Nakon kratkog boravka u Olimpicu, postao si igrač Karvine koja igra u Drugoj češkoj ligi. Kako si se snašao u novom klubu, kakvi su uslovi i koje su vam ambicije?
Karvina je fantastičan klub, nisam mogao vjerovati da postoje ekipe u drugoj ligi koje imaju ovakve uslove. Zaista sam oduševljen, idemo u prvu ligu.

Nastupao si za reprezentaciju BiH. Šta za tebe znači državni dres i imaš li želju da se vratiš? Možemo li se plasirati na Svjetsko prvenstvo u Brazilu?
Osjećaj kada stojiš na terenu i slušaš himnu svoje zemlje je predivan, ali ja taj osjećaj više nemam. Igrao sam standardno, nastupao sam u Ligi prvaka i Kupu UEFA, a poziva u reprezentaciju nije bilo. Igrali su puno slabiji igrači iz naše lige, to je smiješno. Više nisam zainteresovan da igram, ali je moje srce uvijek uz reprezentaciju. Ja sam u državnom dresu igrao srcem, ne radi interesa, a to ne može reći svaki bh. reprezentativac. Što se tiče Svjetskog prvenstva, ako se sada ne plasiramo, nećemo nikada. Imamo do sada najlakšu grupu.

Sinu si dao ime Zinedin po legendarnom Francuzu. Je li on bio tvoj uzor?
Tačno, moj sin se zove Zinedin. Zidane i Roberto Baggio su bili moji uzori.

Čime se namjeravaš baviti kada okačiš kopačke o klin?
Još ne razmišljam o završetku karijere, ali kada za to dođe vrijeme, naći ću neki način da ostanem u fudbalu.

Ostale vijestiArhiva