Čuvajte svoju prirodu, čuvajte prelijepu BiH. Molim vas, nemojte bacati smeće. Svaka kap rijeke je bogatstvo Božije volje, kao i svaki list. Kada bismo gledali u to lišće, a ne u kompjutere, TV i kada ne bismo čitali novine, sve bi se promijenilo, jer u listu s drveta sve piše. U kapi vode je sve, poruka je svjetskog muzičara, rođenog Zeničanina Edina Karamazova, pravog prezimena Džananović.

Široki spektar
Od gradova je odustao, niti živi u gradu niti se kreće po gradovima. Jedino onda kada svira, a dolazi radi sat na pozornici. Jedna od njegovih prolaznih stanica nedavno je bila i bh. prijestonica, gdje je u okviru Sarajevskih večeri muzike SVEM-a publici poklonio koncert za dugo sjećanje.
Karamazov je muzičar širokog spektra koji Baha (Bach) jednako savršeno svira na klasičnoj i električnoj gitari, svim vrstama lutnji, na teorbi, tamburici, orijentalnim instrumentima... Njemu nije bitno ko sjedi u publici, važno je da osjeća ono što on svira.
Nakon 22 godine pauze Sarajevu se vratio značajan Festival SVEM. Živimo u vremenu turbofolka. Mislite da će Festival klasične muzike opet zaživjeti u nekadašnjem sjaju?
- Danas se ništa sa sigurnošću ne može tvrditi. U svakom slučaju, živimo u vremenu SMS kulture. Danas se brakovi sklapaju putem SMS-a, danas se, nažalost, živi po kafićima. Svaki festival i događaj ovakve vrste je dragocjen. Barem ja tako mislim, jer su koncerti kvalitetne muzike, bilo kakve, neophodni za nas. Oni su nam hrana u današnje vrijeme. Nadam se da će festival ići dalje. Vidim da je fantastična organizacija i onda SVEM, jednostavno, mora trajati.

S kakvim emocijama doživljavate svaki povratak domovini?
- Ja emocija više nemam. Davno sam ih izgubio, jer još kao tinejdžer sam otišao zauvijek. Ne osjećam sada BiH kao svoj zavičaj, već kao jednu prelijepu zemlju, gdje mogu govoriti svoj jezik, koja je bliska meni jer sam ja Bosanac. Tako da emocija nema, ali ljepota je tu. Emocije su više vezane za moj jedini pravi dom, a to je tamo gdje sviram. Tu se osjećam kao kod kuće. Taj sat na pozornici je moj dom i svugdje se osjećam tako, bilo to Sarajevo, Mostar ili Frankfurt. Muzika dolazi odnekud i svi zajednički dijelimo to iskustvo. Ona prolazi kroz nas, muzičare, ali svi koji smo tu dijelimo to neobjašnjivo, fantastično iskustvo.
Po zanimanju ste muzičar, a po zvanju putnik. Koji grad i država su Vam bliski? Gdje ćete se skrasiti?
- Donedavno sam govorio da mi je Buenos Aires najdraži grad, to još govorim, ali u posljednje godinu-dvije sviđa mi se Bosna. Zaljubio sam se u njenu ljepotu, ljepotu njenih rijeka, zelenila. Razmišljam da živim tu.
Situacija u kulturi nije baš na zavidnom nivou u BiH. Propadaju nam najznačajnije institucije. Vrijeđa li Vas to kao umjetnika?
- Naravno da me vrijeđa. Sve se gradi polagano i vremenom. Prvo se napravi cesta, onda se kupi automobil i onda se vozi automobil po cesti. Mi nemamo ceste, a vozimo automobil. Šta da vam kažem, tako je u svemu. Ne samo tu, kod nas, nego svugdje u svijetu, uglavnom. Takvo je vrijeme, povratka nema "Adapt and survive" (Prilagodi se i preživi). Odustao sam od svega, jer bih uništio svoje zdravlje kada bih se bavio tim. Gledajte, treba početi ispočetka. Treba nam isprati mozgove u svemu. Počevši od politike, kulture... To je veliki rad i mislim da ljudi nisu zainteresirani za to jer je vrijeme brzog življenja. Mislim da povratka nema. Dajte mene za predsjednika, možda se nešto i promijeni. Pravio bih radikalne rezove.
Na Vašim putovanjima nastupali ste se sa značajnim muzičarima, između ostalih i sa Stingom. Kako je došlo do te saradnje?
- Kao i do svake druge. Pomno je planirana unaprijed. Mi se znamo već odavno. Do saradnje je došlo tako što sam ja smislio taj projekt, predložio sam mu i on je prihvatio, naravno, jer je to bio izazov za njega. Svakom muzičaru, pjevaču s kojim radim, kvartetu s kojim sviram dajem nešto što je izazov. Zapravo, svaki pravi muzičar voli izazov, voli nešto naučiti, ići dalje...

Zaljubljenik u lutnju
Kritika kaže da ste postavili nove standarde sviranja na lutnji. Ipak, to je pomalo zaboravljeni instrument...
- Zaljubljenik sam u lutnju još otkad sam je vidio na starim slikama, kada je ona bila omniprezentna u vrijeme renesansnog i baroknog slikarstva. Lutnja je, naravno, dio i naše bosanske tradicije. Ne ta lutnja barokne muzike, već druga vrsta lutnje. To su lutnje s dugim vratom, orijentalne lutnje. Kod nas je sačuvan saz. Ne vidim lutnju kao povijesni instrument, već kao instrument našeg vremena, kao i svaki drugi. Zato na lutnji sviram i današnju muziku. Sviram sve što mi se čini da se na lutnji može svirati, a to sam prvi započeo, pa valjda zbog toga kažu da sam postavio nove standarde. Za mene muziku pišu kompozitori kao Leo Bruver (Brouwer), Nikita Koškin (Koshkin)... Lutnja nije zaboravljena, makar ne za taj stotinjak ljudi koji dođu na koncert.
Još za vrijeme studija svirali ste na ulicama svjetskih gradova. Hoće li Sarajevo jednom biti svjedok takvog performansa?
- Ne vjerujem. Odustao sam od toga, jer nemam više vremena. Gradovi su stješnjeni, ima sve više ljudi i baš su onako, kako se kaže, košnica puna, ali meda nema. Tako je u svim gradovima, pogotovo u Sarajevu, koje je jako slično Zagrebu ili ovim našim metropolicama. Mali grad, a previše ljudi u njemu. Ne vjerujem da ljudi imaju vremena za sebe, a ne da bi imali vremena da stanu i da nešto čuju. Sumnjam u to. Danas ljudi uzimaju ono što im se daje. Jedemo hranu koja nam se daje, a koja nije dobra. Isto tako je i s muzikom. Uzimamo muziku koja nam se daje, a ta muzika nije dobra. Volio bih da to ljudi više prihvataju, ali ne mogu znati, jer nema komercijalnog interesa.

Koja je Vaša sljedeća stanica?
- U maju ću imati još neke svirke s kvartetom, nakon toga idem u Bazel u Švicarsku, gdje imam neki barokni projekt s mojom starom prijateljicom sa studija i koja je sad postala najbolja vilionistica na svijetu. I, evo, napokon je došao trenutak da, nakon 15 do 20 godina, sviramo zajedno. Onda u junu imam neke druge stvari. U julu ne radim ništa, jer je tada sezona ribolova, pa svoje svirke prema tome namještam.

Ptice, vjetar, Polovina, Stojaković
Imate li muzičkog uzora?
- Imam ih puno, naravno. Počevši od ptica, vjetra, pa sve do Lea Bruvera. Uvijek sam volio Himzu Polovinu kako pjeva, kao i Jadranku Stojaković.

Muzika mi je hobi
U više navrata ste isticali ljubav prema ribolovu i rijekama.
- Manje ribolov, rijeka je prava riječ. Volim prirodu. Ja sam muzičar, a najljepša muzika je baš to - tišina, voda, drveće, ptice. To je broj jedan i prema tome radim druge poslove, kao i sviranje. Priroda je broj jedan, a muzika je hobi.

Ostale vijestiArhiva