Akademik Davorin Rudolf, sveučilišni profesor međunarodnog prava, sada član Savjeta predsjednika Republike Hrvatske za vanjsku politiku, od 1990. do 1992. ministar pomorstva i ministar vanjskih poslova RH, a od 1993. do 2000. hrvatski veleposlanik u Italiji, govori za Oslobođenje o graničnom pitanju s Bosnom i Hercegovinom, ratifikaciji Sporazuma Tuđman - Izetbegović iz 1999. i pelješkom mostu, te otkriva i zašto smatra da će za 10-15 godina neki problemi o kojima se danas razgovara ljudima biti smiješni.

Razgovarala: Jadranka Dizdar, Oslobođenje

Profesore Rudolf, najava hrvatske Vlade da će uskoro Saboru RH poslati na ratifikaciju dokument o granici s Bosnom i Hercegovinom, poznatiji pod nazivom Sporazum Tuđman - Izetbegović iz 1999, u hrvatskoj javnosti potiče burne rasprave.

- Ne može ni Vlada, a kamoli građanin, kazati Saboru, hrvatskome Parlamentu, da mora nešto ratificirati. Moje je mišljenje uvijek isto: sporazum iz 1999. potpisala su dvojica državnih glavara; jedan, dakako, hrvatski, primjenjuje se praktički već 12 godina bez bilo kakvih incidenata. Ugovor nije na pravnoj snazi, ali je zbog svega toga važan politički akt. Osim toga, pogriješili su prilikom sastavljanja ugovora hrvatski pregovarači, na čudan način, gotovo misteriozno, a ne bosanskohercegovački. Sve to valja otvoreno kazati hrvatskoj javnosti i zastupnicima u Saboru prije ratifikacije. Neka Sabor, najprije konsenzusom vodećih stranaka, odluči hoće li potvrditi ugovor, pa potom glasa o ratifikaciji.

Spomenuli ste konsenzus. Kakav?

- Očekivao sam da će aktualna hrvatska Vlada započeti interne, diskretne razgovore o ratifikaciji sporazuma Tuđman - Izetbegović sa strankama u Saboru, uključujući, naravno, oporbu. Nažalost, Vlada je otvorila debatu kao da je ratifikacija partijsko pitanje. Odmah su započele žestoke stranačke svađe, nepotrebno je ispolitizirano i nabrušeno javno mnijenje i tako je izgubljena svaka šansa za vođenje smirene debate. I za postizanje konsenzusa vladajuće koalicije i oporbe kojim se može u Saboru osigurati 101 glas „za", tj. potrebna kvalificirana većina.

Vi mislite da za ugovore o razgraničenju ni u kojemu slučaju nije dovoljna obična, natpolovična većina?

- Uvjeren sam da je uvijek potrebno, kada je državni teritorij u pitanju, zatražiti donošenje saborske odluke dvotrećinskom većinom svih zastupnika. Radi se o važnom nacionalnom pitanju i o povišenoj političkoj odgovornosti zastupnika.

Kritični ste prema hrvatskim vladama koje su do sada dogovarale identificiraje granice sa susjedima?

- Ne možemo sa susjedima dogovarati i potpisivati sporazume pa kada ih valja ratificirati, kazati ne važi, jer nešto nismo znali. Svojedobno je premijer Ivica Račan dogovorio nacrt sporazuma o granici sa Slovencem Janezom Drnovšekom. Godinu je galamio po Hrvatskoj kako je sporazum dobar, kritičare je proglašavao teškim nacionalistima, a onda obavijestio Ljubljanju – gospodo, sorry, ne važi. Razumljivo da su se Slovenci nakostriješili. Sa Crnom Gorom je potpisan 2002. ugovor o privremenom režimu uz poluotok Prevlaka koji je blamaža hrvatske diplomacije. Pa onda taj ugovor s BiH! Takvo ponašanje je neozbiljno, dovodi se u pitanje vjerodostojnost države.

Hrvatska ima jaku školu međunarodnoga i pomorskoga prava. Kako su se događali takvi gafovi?

- Zato jer su pregovarali, nažalost, nedovoljno pripremljeni ili površni pregovarači, a među političarima koji su odlučivali, bilo ih je, a ima ih i danas, bez dovoljno patriotizma.

Zašto sada smatrate da Sporazum Tuđman - Izetbegović ne treba ratificirati?

- Razišao sam se s Vladom, ili drastično sam promijenio mišljenje, kako vi kažete, nakon što je naš vicepremijer ustvrdio da je granica u Malostonskome zaljevu utvrđena 1999. prvi put, pa se ugovor Tuđman - Izetbegović može valjano ratificirati običnom većinom glasova u Saboru. Moje je mišljenje da je granica iz 1991. promijenjena 1999. i da je zbog toga za ratifikaciju potrebita dvotrećinska većina svih zastupnika. Važno je u Saboru utvrditi da je Hrvatska stekla svoje državne granice 1991. i da je granica s BiH 1999. našom greškom, a ne hotimično, promijenjena.

Zbog čega je to važno?

- Zbog održanja načela uti possidetis iuris koje važi za sve novostvorene države u svijetu: državne su granice one koje su zatečene na dan proglašenja neovisnosti. Hrvatske 25. lipnja 1991. Granice, prema tome, nisu katastarske, etničke, povijesne, osmanlijske ili mletačke, ne ovise o vlasništvu zemljišta, već su one koje je u doba raspada Jugoslavije imala ondašnja Socijalistička Republika Hrvatska. Sve države nastale na području bivše Jugoslavije morale su svojedobno dati izjavu o priznanju zatečenih granica. Takva izjava je bila uvjet za međunarodno priznanje od članica Europske unije i, primjerice, za ulazak u Ujedinjene narode. Načelo uti possidetis potvrdila je čuvena Badinterova komisija sastavljena od predsjednika ustavnih sudova Njemačke, Italije, Francuske, Španjolske i Belgije u odluci o granicama bivših jugoslavenskih federalnih republika. U mišljenju 11. siječnja 1992. Komisija je istaknula: „...to je opće načelo, povezano je sa stjecanjem neovisnosti ma gdje do njega došlo. Očigledan cilj toga načela jest izbjegavanje opasnosti da se ugroze neovisnost i stabilnost novih država bratoubilačkim ratovima".

Ostale vijestiArhiva