Nažalost, njegov Mostar, kojeg je do devedesetih volio više od bilo čega, čak i od lopte, a nakon prljavih devedesetih bio užasno ljut na njega i njegovo drugačije lice, ne samo da nema pristojan fudbalski stadion, da nema spomenik, trg ili ulicu sa imenom jednog od najvažnijih Mostaraca u njegovoj historiji, nego ga je potpuno zaboravio.
Rebac je rođen u Mostaru 1929. godine, a već sa četranest godina priključio se partizanima i bio aktivni sudionik Narodnoslobodilačke borbe. U Drugom svjetskom ratu izgubio je tri brata - Husnija je poginuo na Sutjesci, Meho na Ivan-sedlu, a samo dan prije oslobođenja Mostara, 13. februara 1945., Nijemci su u Sarajevu objesili Ahmeta. Nakon rata pridružio se Veležu i brzo se prometnuo u jednog od najperspektivnijih fudbalera svog vremena.
Legenda Veleža i Hajduka
S Rođenima je 1952. izborio plasman u Prvu ligu, ali je nakon ispadanja odlučio zaigrati za Hajduk. U Split je prešao za tri metra štofa ("darovao ih je prijatelju, da se kao čovjek oženi”, prisjetio se Roko Markovina) a tamo je, kao i u svom Mostaru, ubrzo postao legenda. Njegov boemski život, drugovanje i prijateljstvo na prvom mjestu, ali i njegovo fudbalsko umijeće, svrstali su ga među najvoljenije igrače koji su ikada nosili dres Majstora s mora. S Hajdukom je bio i prvak Jugoslavije, a onda se vratio u rodni Mostar i, nakon više od 1000 utakmica i 600 golova, počeo se baviti trenerskim poslom.
Kako to obično biva, boem i šaljivdžija kao igrač, pretvorio se u ozbiljnog i strogog trenera. Rođene je preuzeo 1968. i odmah povukao radikalan potez, prekomandovao veliki dio juniorskog tima u prvu ekipu. Od Veleža je počeo stvarati modernu ekipu, a sve sa igračima iz grada i okoline. Tomislav Ivić kasnije će ga nazvati pionirom modernog fudbala u Jugoslaviji, koji je prvi predstavio jak pritisak na protivnika i brzu tranziciju iz odbrane u napad, čime su Rođeni gazili protivnike.
Pionir modernog fudbala
"Kao prvaci države smo došli u Mostar na startu novog prvenstva. Utrpali su nam pet komada", kazivao je Ivić.
Vahid Halilhodžić tvrdi kako je Rebac i prije Rinusa Michelsa i holandskog totalnog fudbala insistirao na 4-2-4 sistemu i igri svi za sve.
"Nakon svega bi nam rekao da uživamo u igranju lopte, i to smo i radili. Bio je ispred svog vremena", rekao je Halilhodžić.
Sulejman Rebac nije nikada osvojio nijedan trofej. S Veležom mu je titula prvaka Jugoslavije pobjegla zbog gol-razlike, igrao je i četvrtfinale Kupa UEFA, bio član "Trenerske komisije" na Svjetskom prvenstvu 1974. Međutim, Sulejman Rebac nije dobio nadimak Maestro i postao jedan od najvažnijih likova u životima Mostaraca zato što je bio veliki fudbalski trener. Rebac je prije svega bio veliki čovjek, koji je odgojio neke od najboljih trenera koje je BiH imala, a koji su osvajali trofeje u Grčkoj, Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj..., bili prvaci Afrike i Evrope i u Mostar donijeli dva pehara Kupa maršala Tita.
Šest godina je prošlo od smrti ovog velikana koji je Mostaru podario najbolje godine svog života, koji je pronio njegovo ime i proslavio ga u svijetu, a danas ga je taj isti grad zaboravio. Ali, to nije njegova sramota - ovdje se zaboravljaju samo oni koji su postigli najviše. Sulu zato nikada neće zaboraviti njegova raja, njegovi navijači i svoji oni koji cijene dobrog čovjeka i fudbalskog radnika. Bio je i ostao - Maestro.

Ostale vijestiArhiva