Tročlano prvostepeno Raspravno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), kojim je predsjedavao Francuz Jean Claude Antonetti, Jadranku Prliću je jednoglasno izreklo jedinstvenu zatvorsku kaznu od 25 godina koja počinje od danas, u izdržavanje kazne uračunat će se period proveden u pritvoru.

Bruno Stojić je jednoglasno osuđen na zatvorsku kaznu od 20 godina koja počinje od danas, u izdržavanje kazne uračunat će se period proveden u pritvoru.

Slobodan Praljak je jednoglasno osuđen na zatvorsku kaznu od 20 godina koja počinje od danas, u izdržavanje kazne uračunat će se period proveden u pritvoru.

Milivoj Petković je jednoglasno osuđen na zatvorsku kaznu od 20 godina koja počinje od danas, u izdržavanje kazne uračunat će se period proveden u pritvoru.

Valentin Ćorić je jednoglasno osuđen na zatvorsku kaznu od 16 godina koja počinje od danas, u izdržavanje kazne uračunat će se period proveden u pritvoru.

Berislav Pušić je jednoglasno osuđen na zatvorsku kaznu od 10 godina koja počinje od danas, u izdržavanje kazne uračunat će se period proveden u pritvoru.

Sudsko vijeće Haškog suda presudilo je većinom glasova da je sukob HVO-a i Armije BiH bio međudržavni sukob, te da su šestorica visokih funkcionera nekadašnje Hrvatske Republike Herceg-Bosne i članovi državnog i vojnog vrha Hrvatske bili učesnici udruženog zločinačkog poduhvata.

Tadašnji predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Herceg-Bosne Mate Boban odlučili su da je za uspostavljanje 'Herceg-Bosne' neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva.

Zločine nad muslimanskim stanovništvom u većini slučajeva nije činila "šačica vojnika", već su bili dio udruženog zločinačkog poduhvata, navodi se u presudi, uz izdvojeno mišljenje predsjedavajućeg sudskog vijeća.

Vijeće je presudilo da su Tuđman, prvi oficir Vojske Hrvatske Janko Bobetko i ministar odbrane Gojko Šušak, te šestorica funkcionera Herceg-Bosne - strukture HVO koristili za različite aspekte udruženog zločinačkog poduhvata s ciljem stvaranja Hrvatske Republike Hreceg-Bosna.

Prihvatanje zločina

Tročlano prvostepeno Raspravno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), kojim je predsjedavao Francuz Jean Claude Antonetti, saopćilo je da smatra da je jedini mogući razuman zaključak da je Jadranko Prlić omogućio i prihvatio vršenje zločina nad muslimanima i sudjelovao u simultanom iseljavanju Hrvata sa područja srednje Bosne s ciljem da se nasele na područje "Herceg-Bosne".

Većina članova Vijeća smatra, uz neslaganje sudije Antonettija, da je Prlić značajno doprinio udruženom zločinačkom poduhvatu.

Vijeće je također zaključilo da je Bruno Stojić odlučivao o vojnim operacijama te znao za napade 1993. godine.

On je znatno doprinio udruženom zločinačkom poduhvatu. Većina članova Vijeća je uvjerena da je i Slobodan Praljak značajno doprinio udruženom zločinačkom poduhvatu.

Raspravno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju je zaključilo da je Milivoj Petković učestvovao u planiranju zločinačkog poduhvata, da je učestvovao je u granatiranju Mostara te je planirao ofanzivu u okviru koje je srušen Stari most. Petković je naredio hapšenje civila.

Kontrola oružja

Predsjedavajući Vijeća je kazao da s obzirom na razmjere krivičnih djela, a za koje Vijeće smatra da su dokazane, Vijeće je većinom glasova uz suprotno mišljenje sudije Antonettija, zaključilo da je sukob između HVO-a i vojske Hrvatske na jednoj strani i Armije BiH bio međunarodni sukob i da je Hrvatska vršila kontrolu nad oružjem.

Vijeće je također utvrdilo da je u BiH postojao udruženi zločinački poduhvat, čiji je cilj bio osnivanje entiteta sa hrvatskom većinom u BiH, a on bi se naknadno pripojio Hrvatskoj ili postao nezavistan entitet.

Šestoricu Hrvata optužnica je teretila za sudjelovanje u udruženom zločinačkom pothvatu predvođenom bivšim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, čiji je cilj bio etničko čišćenje područja Herceg-Bosne radi stvaranja "velike Hrvatske".

Oni su se dobrovoljno predali 5. aprila 2004. Suđenje je počelo 26. aprila 2006. i pretvorilo se u jedno od najdužih i najkompleksnijih suđenja pred Haškim sudom.

Prema riječima francuskog sudije, presuda je napisana na 2.629 stranica, u šest svezaka, te četiri dodatka. Tokom suđenja, rekao je Antonetti, saslušano je 206 svjedoka i izvedeno 10.000 dokaznih predmeta.

Prethodne presude

U prvoj presudi u kojoj je ICTY donio zaključke o umiješanosti Hrvatske - u presudi Kupreškić i ostali za zločine u Lašvanskoj dolini, Sudsko vijeće je u januaru 2000. prvi put utvrdilo vezu Hrvatske i stvaranja etnički čistih hrvatskih područja u BiH i to tek jednom rečenicom.

"Radilo se o dijelu opće kampanje u dolini rijeke Lašve, čija je namjera bila da se kroz sustavni i rasprostranjeni napad postigne 'etničko čišćenje', što je bio preduvjet za neograničenu dominaciju Hrvata na tom području, koju su poticali ili bar odobravali HVO i vojna policija, te, još uopćenije, vodstvo Hrvatske", zaključilo je to Vijeće.

U predmetu protiv bivšeg upravitelja zatvora u Kaoniku Zlatka Aleksovskog prvostepeno Vijeće Haškog tribunala u maju 1999. zaključilo je da se radilo o oružanom sukobu Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije BiH, a ne o međunarodnom sukobu u koji je umiješana Hrvatska.

U pravomoćnoj presudi 24. marta 2000. godine Žalbeno vijeće zaključilo je kako je prvostepenom presudom pogrešno utvrđeno da se nije radilo o međunarodnom oružanom sukobu, odnosno o umiješanosti Hrvatske, ali je svejedno odlučilo u tom dijelu ne preinačiti presudu.

U presudi bivšem zapovjedniku Operativne zone Središnja Bosna Tihomiru Blaškiću haške sudije su nešto prije tog 3. marta 2000. prvi put utvrdili kako je oružani sukob u srednjoj Bosni imao međunarodni karakter na temelju aktivnog sudjelovanja Hrvatske vojske (HV) u BiH, koja je zajedno s HVO-om bila angažirana u borbi protiv Armije BiH, te na temelju opće kontrole koju je Hrvatska imala nad HVO-om i samoproglašenom "Herceg-Bosnom".

Tada je Vijeće prvi put utvrdilo kao činjenicu teritorijalne aspiracije Hrvatske, a u presudi Blaškiću prvi put se pojavljuju i ideja bivšeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana o obnovi Banovine u granicama iz 1939, razgovori s bivšim jugoslovenskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem o podjeli Bosne u Karađorđevu u martu 1991, te poznata "Ashdownova salveta".

Svi ti elementi ponavljaju se i u presudama u predmetu "Kordić i Čerkez", u kojoj se aspiracije prvi put stavljaju u kontekst stvaranja "Velike Hrvatske", te u predmetu "Naletilić i Martinović".

"Predsjednik Tuđman imao je aspiracije prema podjeli te susjedne zemlje", navodi Vijeće u predmetu "Blaškić", u kojem je svjedočio britanski političar Paddy Ashdown, koji je opisao kako je 1995. Tuđman na jednoj večeri na poleđini jelovnika ugrubo nacrtao kartu bivše Jugoslavije, koja je prikazivala situaciju za 10 godina.

'Smjernice iz Zagreba'

Tuđman je objasnio Ashdownu da će jedan dio Bosne pripasti Hrvatskoj, a drugi Srbiji. Vijeće je tada utvrdilo i to da stavovi koje je Tuđman iznosio nisu bili samo njegovi lični stavovi, jer je Tuđman "do te mjere dominirao hrvatskom Vladom da su njegovi lični stavovi ustvari bili službeni".

"Vijeće zaključuje da je predsjednik Tuđman gajio teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini, koje su bile dio njegovog sna o 'Velikoj Hrvatskoj', koja bi uključivala zapadnu Hercegovinu i srednju Bosnu", zaključilo je Vijeće u predmetu "Kordić i Čerkez".

"Vijeće podsjeća na riječi samog predsjednika Tuđmana na sastanku održanom 22.oktobra 1993: 'Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku, naša pomoć i naše angažiranje u 'Herceg-Bosni', jer se tamo rješava - rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica hrvatske države", citiralo je Vijeće u predmetu "Naletilić i Maritonović" transkripte iz Ureda predsjednika Hrvatske.

Kao dokaz umiješanosti Hrvatske, Haški sud je u te tri zadnje presude koristio i činjenicu da je general Janko Bobetko imenovan zapovjednikom južnog bojišta i da su njegove dužnosti obuhvatale zapovijedanje jedinicama HV-a i HVO-a u Hrvatskoj i u BiH, te da su visoki vojni i civilni dužnosnici Republike Hrvatske, generali Milivoj Petković i Slobodan Praljak, imenovani načelnicima Glavnog stožera HVO-a.

"Te odluke o imenovanjima donijela je hrvatska Vlada, a odnosile su se na vojsku koja je u načelu pripadala jednoj drugoj suverenoj državi", ocijenilo je Vijeće u slučaju "Blaškić".

U predmetu "Kordić i Čerkez" Vijeće je zapisalo kako se "uvjerilo da su aktivnosti generala Bobetka ilustracija nadzorne uloge koju je Hrvatska imala nad HVO-om tokom sukoba između bosanskih muslimana i bosanskih Hrvata".

Osim toga, u presudama se kao dokaz utjecaja koristilo i to što je Tuđman naredio smjene u Hrvatskoj demokratskoj zajednici BiH, poput tadašnjeg predsjednika Stjepana Kljujića, te imenovanje Mate Bobana predsjednikom "Herceg-Bosne".

"Vođe bosanskih Hrvata slijedile su smjernice koje im je davao Zagreb ili su, u najmanju ruku, usaglašavale svoje odluke s hrvatskom Vladom", zapisalo je Vijeće u slučaju "Blaškić".

Vijeće je utvrdilo i to da je HVO imao iste ciljeve kao i Hrvatska - pripajanje dijelova BiH Republici Hrvatskoj i da je Hrvatska HVO-u pružala finansijsku i logističku podršku, a te su zaljučke potvrdile sudije i u kasnijim presudama "Kordić i Čerkez" i "Naletilić i Martinović".

Već je u predmetu "Blaškić" Sud utvrdio da je prisustvo zapovjednika, vojnika ili jedinica HV-a u Bosni i Hercegovini iscrpno dokazano, bilo putem svjedoka koji su ih vidjeli, bilo putem naredbi za uklanjanje oznaka HV-a radi prikrivanja njihovog prisustva, kao i putem službenih dokumenata Vlade BiH ili Ujedinjenih naroda.

Naprimjer, 1993. godine Vlada BiH tražila je od Hrvatske da "odmah i bezuvjetno obustavi napade", te da "povuče jedinice države Hrvatske s teritorije BiH".

Vijeće sigurnosti rezolucijama je zahtijevalo da jedinice HV-a poštuju teritorijalni integritet BiH i da se povuku iz BiH, a glavni sekretar UN-a u izvještajima Vijeću sigurnosti govorio je o 3.000 do 5.000 pripadnika HV-a u BiH.

Na istim dokazima sudije su i u predmetima "Kordić i Čerkez" i "Naletilić i Martinović" utvrdili da je Hrvatska svojim snagama bila direktno umiješana u rat u BiH.

Teze o umiješanosti vodstva RH-a i Hrvatske vojske u rat u BiH potvrđene su i presudom protiv Ivice Rajića 8. maja 2006. godine.

Ostale vijestiArhiva