Jasmin Imamović, gradonačelnik Tuzle, promovirao je svoju osmu knjigu, odnosno peti roman: “Slana zemlja”. Ostale tri knjige bile su stručne, iz njegove profesije – pravnika. Književnik ili političar? Pokretač međunarodnih književnih susreta “Cum grano salis” u Tuzli na kojima se dodjeljuje nagrada “Meša Selimović” za najbolji roman objavljen na govornom području BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore…, sve je to Imamović. Žali li što njegov roman ne može biti u izboru za nagradu, što mu je primarno – posao gradonačelnika ili pisanje, kada će građanima ove zemlje biti bolje i kada će vratiti povjerenje u političare…, s Imamovićem smo razgovarali uoči promocije njegovog najnovijeg romana u Mostaru.
Zašto “Slana zemlja”? Kad je nastajala ova knjiga?
- Posljednji roman “Molim te, zapiši”, koji govori o srednjovjekovnoj Bosni u doba vladavine Stjepana II. Kotromanića, objavljen je 2009. godine, a od tada pa do skoro, odnosno do proljeća, intenzivno sam radio na romanu “Slana zemlja”. Povjesničar Lajoš Kaloci, jedan od najvažnijih ljudi kulture Austro-Ugarske, koncem 19. stoljeća kaže kako korijen riječi Bosna nije južnoslavenskog, nego staroarbanačkog, odnosno staroilirskog porijekla, što u prijevodu znači – Slana zemlja. Zato je naslov “Slana zemlja”, a on naravno aludira i na Tuzlu. A tema mog romana zasnovanog na istinitim ličnostima i događajima jest Tuzla od ožujka 1941. do ožujka 1942., i rezime 1946. godine.
S obzirom da je roman zasnovan na stvarnim ličnostima i događajima, koliko je to zahtijevalo istraživanja i je li to u smislu pisanja romana bilo teže?
- Ličnosti su istinite i događaji, ali je mnogo toga u tome i izmaštano. Jer, kako ja mogu znati o čemu razmišlja glavni lik romana dok čeka smaknuće? Bilo je zahtjevno, ali ja sam u tome uživao. Netko u slobodno vrijeme ide pecati ribu, netko ide u kafanu, a ja ili čitam ili pišem. Uživao sam u istraživanju. Došao sam do mnogih otkrića, koja mi se čine dragocjena. Došao sam i do velike ljubavne priče između Envera Šiljka i Fride Laufer, koja je važna, rekao bih, i za cijelu regiju. Imamo, da tako kažem – bh. ljubavne priče: Omer i Merima, Hasanaginica; imamo svjetske priče – Ana Karanjenina i Vronski, Romeo i Julija…, i šteta je da se za ovu veliku, a istinitu, ljubavnu i ratnu dramu, ne sazna šire. I inače se pravila povijesnog romana mogu najbolje objasniti “Anom Karenjinom”– kada imate jednu povijesnu dramu u okviru koje se događa i jedna ljubavna drama.
Je li Vas možda to i privuklo tome? Što je bio izazov?
- Počeo sam tako. Onda se ta ljubavna priča usred rata o narodnom heroju Enveru Šiljku i Fridi Laufer proširila u roman. To je bilo prvo. Drugo, neću da šutim. Nekako je nama ovdje zabranjen antifašizam, na jedan specifičan način. Dakle sada, kad je 70 godina obilježavanja pobjede nad fašizmom, gledamo filmove u američkoj, britanskoj, francuskoj, ruskoj, kineskoj i ne znam kojoj sve produkciji. Cijeli svijet je na strani antifašizma i slavi pobjedu antifašista nad fašistima, Hitlerom i njegovim saveznicima, a kod nas se neopravdano naš antifašizam proglasio nepodobnim.
Tko ga je proglasio?
- Rekao bih nacionalisti. Tako da su sramno zašutjeli antifašisti, a onda su glasni nacionalisti, pa su mnoge stvari zabranjene. Pogledajte ulice Bratstva i jedinstva itd. Onda dođe Sveti otac Papa i kaže “Fratellanza e unità”, što u prijevodu znači “Bratstvo i jedinstvo”. I što je loše u tome da ljudi međusobno budu braća, zar trebamo jedni drugima biti vukovi? Pa baš je dobro da Vi i ja budemo brat i sestra. Što je loše u tome da budemo braća i što je loše u tome da budemo jedinstveni u namjeri da nam svima zajedno život bude udobniji i bolji? Dakle, šutnja nije zlato. Šutnja zna biti opasna. Jer, da prepričam jednu Andrićevu misao, kad pametni zašute a budale progovore, nastaje belaj. Moramo govoriti. Zatim, ja mislim da je samo u antifašističkom budućnost Bosne i Hercegovine, jer ona je ponovno rođena na ZAVNOBiH-u i AVNOJ-u, a antifašizam je civilizacijska tekovina. Pa kad mogu Amerikanci i Englezi pisati te knjige i praviti filmove, zašto ne bismo i mi? Pazite, Hitler je od sedam ofenziva koje je organizirao na prostoru bivše Jugoslavije, čak šest poslao na BiH. Ovdje je bila glavnina antifašističkih snaga na čelu s Titom. Dakle, razmišljao sam o BiH, o tom našem kompleksu i time sam se dosta bavio u romanu. Neki ljudi gledaju prema Hrvatskoj, neki prema Srbiji, neki prema arapskim zemljama…, i treba poštovati i Hrvatsku i Srbiju i arapske zemlje i sve ostale, ali prije svega treba poštovati majku Bosnu i Hercegovinu, treba poštovati sebe. Mi imamo nedostatak samopoštovanja. Volimo sve na svijetu, ali najviše volimo svoje! Evo sad smo u jednoj situaciji kada pokušavamo podići tuzlansku Ditu. Mi smo u situaciji da molimo građane da dignemo ekonomiju. Kako možemo dignuti ekonomiju BiH? I to, pazite, vrlo brzo! Ako svatko od nas odluči da, kad ide u samoposlugu puniti potrošačku korpu, kupi proizvode proizvedene u nekoj fabrici na teritoriju BiH, odjednom možemo dobiti na desetine tisuća novih radnih mjesta. Zašto ne pijemo vodu proizvedenu u BiH? Voda je svuda ista, jasni su standardi punjenja itd. Samo na vodi koliko bismo ljudi mogli zaposliti… Nama sada treba bh. patriotizam, i to bh. ekonomski patriotizam. I samo treba da volimo više sebe nego drugog. A što znači to ‘sebe’? Pa, da dođemo sebi! Kome? Bosni i Hercegovini. U bilo kojem gradu u Bosni i Hercegovini! Treba nam taj ekonomski patriotizam jer možemo dobiti desetine tisuća novih radnih mjesta ako samo ljudi odluče postupiti kao Švicarci – Švicarac ima pet puta skuplju čokoladu od čokolade u Njemačkoj, ali on kupuje švicarsku čokoladu! On zna da tako štiti svoju državu, svoj grad, svoj dom. Isto će postupati Nijemci, Amerikanci, Danci… Imate ekskluzivni krumpir i onaj skoro osušeni danski, ali je na danskom danska zastava, i onda je sramota da ne kupi danski jer mora – jer brine o svojoj zemlji kao o svojoj obitelji.
A što mislite – kada će se građanima BiH vratiti povjerenje u političare i politiku?
- Ja se zaista trudim biti različit od svakog parlamentarca. Parlamentarac je za mene netko tko ne zaradi svoju ogromnu plaću. Daleko, daleko više poštujem gradonačelnike i načelnike koji imaju jedan tempo, moraju pokazati rezultate – koliko je napravio ceste, koliko rasvjete itd., imaju jaku kontrolu građana, pa čak i ministre koji ulaze u rizik da budu izviždani ako nisu uspjeli riješiti problem neke tvrtke u krizi ili problem rudarstva, energetskog sustava ili nisu napravili dovoljno kilometara autocesta…, nego neke ljude koji su beskrajno u Parlamentima i bolje plaćeni od bilo koga. Nisu građani jedna osoba i jedno tijelo niti su političari jedna osoba i jedno tijelo. Građani moraju praviti razliku. Ne može grupa političara nešto riješiti i ništa se ne može bez naroda riješiti. Evo, ja sada svima dajem taj izazov – ekonomski patriotizam. Ako ljudi budu kupovali proizvode proizvedene na teritoriju BiH, u tvornicama Bosne i Hercegovine, imat ćemo nagli porast broja uposlenih i jačanje proizvodnje. Pa dajte da provjerimo, ajmo biti jedinstveni! Kada će građani slijediti politiku? Kada prepoznaju nekog političara koji može povući naprijed, ali sve zajedno, a nikoga separatno. Sve slojeve zajedno! A da uopće ne spominjem jednu međunacionalnu jednakost ljudi. Dakle, kada prepoznaju nekog političara koji će se znati uživjeti u ulogu građanina, radnika, kojega će potpuno razumjeti. A za to služe izbori i to vrijeme čekamo.
Da se vratimo na roman – kada na taj način govorite o odnosu prema antifašizmu, koliko ovaj Vaš roman govori i o zaboravu? Zašto zaboravljamo svoju prošlost?
– Mislim da se u ovoj zemlji zanemaruje kultura. Zanemariti svoje kulturno – povijesno naslijeđe je nekulturno, a to se nama u BiH događa. Ako se zanemari Zemaljski muzej, koji je riznica dokaza kontinuiteta državnosti Bosne i Hercegovine, ako se zanemari Muzej revolucije, onda vam je jasan u posljednjih dvadeset godina odnos politike prema antifašizmu. Muzej revolucije je onaj koji su nazvali Historijski muzej. To je bio muzej antifašizma. Kada mu date ime Historijski muzej, to je isto kao da za Vas i za mene netko kaže “To su živa bića”, a ne zna se koja. Jer je povijest toliko širok pojam da se potpuno gubi razdoblje od 1941.do 1945., jer onda govorimo o tisućama godina. Sam izgled tog muzeja, njegova fasada, govori o tome kako vlast BiH u posljednjih 20 godina gleda na antifašizam. A dalje… Zaborav je nekultura. Moramo biti kulturniji ljudi da bi nam život bio bolji, moramo njegovati naše kulturno-povijesno naslijeđe, bilo da se radi o spomenicima ili o ličnostima, pričama…
Julijana Matanović je na promociji u Zagrebu rekla da se iz ovog romana “čita stav autora, osluškuju njegove sumnje, prepoznaju strahovi i nade”. O čemu su to strahovi i nade…?
- Za to biste trebali pročitati roman, to je stav Julijane Matanović… Strahovi su da nam se ne ponovi 1992., da nam se ne ponovi rat, da nam se ne ponovi ni ovo stanje letargije. A nade su da nam stvarno može biti bolje.
Može li?
- Ja sam siguran da može.
U kojem vremenskom razdoblju? Koliko ćemo čekati na to, konkretno?
- To koliko ćemo čekati ne znam. Ja mislim da može relativno brzo biti puno bolje, ali ako se stvori jedan tim koji će mijenjati neke loše stvari u sustavu i jedan tim entuzijasta kojima neće bog biti novac, nego ljubav. Mnogo je takvih ljudi kojima bog nije novac, nego ljubav. Kad se stvori takav tim ljudi, onda će se u građanima pojaviti nada i onda možemo imati pozitivnu mobilizaciju da kažemo “Ajdemo svi!”
A Vi ste, vidim, optimist?
- Pa… Ja često kažem da nema ništa što se neće desiti ako se dobro zasanja, ali to treba dobro zasanjati dovoljan broj građana, dovoljan broj ljudi.
Jeste li zadovoljni čitanošću svojih romana?
- Jesam. Roman “Ubijanje smrti” je doživio nekoliko izdanja. To je bila prva knjiga – neki kažu roman, neki zbirka priča, meni je svejedno. Roman “Besmrtni jeleni” isto tako je vrlo brzo rasprodan. I “obožavatelj trena” je brzo rasprodan i imao nekoliko izdanja, preveden na nekoliko jezika. “Molim te, zapiši”, po mnogima moj najbolji roman, je isto rasprodan i sad ćemo vidjeti kako će živjeti ovaj roman.
Kažete da ste ovaj zadnji roman počeli pisati čim je završen “Molim te, zapiši”. Znači sad pišete neki novi roman?
- Polako čekam da mi se stvori unutarnja potreba za pisanjem. Pišem iz unutarnje potrebe. Imam ja započetih mnogo knjiga, samo nemam vremena. Meni kao piscu pomaže moj posao. Jer ako se bavite samo pisanjem, onda vi lovite inspiraciju. A ovako je inspiracija već gotova, skica zabilježena, čeka da ja imam vremena. I tu sam privilegiran – ne tražim ideje, imam sigurno tri, četiri knjige, pa ne znam koju ću prije započeti.
Politika i pisanje – što je prioritet, što je primarno zanimanje?
- Ako roman pišem pet godina, onda vam je jasno da je primarni moj posao gradonačelnika. Tu nemam radnog vremena, ali prostor za relaksaciju mi jeste čitanje i pisanje.
Kada je u pitanju nagrada, gradonačelnik je jači od pisca
Osnivač ste susreta “Cum grano salis” u Tuzli. Može li roman “Slana zemlja” ući u konkurenciju iduće godine za najbolji roman?
- Nema teorije! Bio bi to sukob interesa. Julijana Matanović je jednom bila selektor za Hrvatsku i rekla je, budući da mi je izdavač bio V.B.Z. iz Zagreba, da bi taj roman 100 posto bio nominiran, ali je u konzultaciji sa mnom zaključila da to nema teorije. Jer ja sam gradonačelnik Tuzle, imenujem i žiri i selektore i nemoguće je da moj roman nominiraju selektori. Nagradu sam osnovao zbog romana, a ne zbog sebe. Ja sam jedini pisac u regiji čiji roman ne može biti nominiran i čiji roman ne može dobiti nagradu “Meša Selimović”. To je bilo moja volja i moja odluka, takve su propozicije koje sam sam napisao.
Je li Vam žao zbog toga, kao piscu, ne kao gradonačelniku?
- Ne, ni govora! Tu je kod mene jači gradonačelnik nego pisac jer Tuzla je sada vlasnik najveće nagrade za roman na prostoru zapadnog Balkana, i to je za mene veoma, veoma važno, mnogo važnije nego da dobijem nagradu.
Bilo je i različitih mišljenja u vezi nagrade “Meša Selimović”. Što kažete – je li ostala vjerna ideji s kojom je začeta i je li žiri ostao zaista neovisan, onako kako zamišljate da žiri treba raditi?
- Uvijek je neovisan. Žiri se mijenja. Uvijek je svađa oko nagrade jer ima pisaca koji misle da on mora dobiti nagradu, ako on ne dobije nagradu, onda ne valja nagrada, ne valja žiri, ne valja nitko… To nagradu čini jačom. Mi smo do sada imali 30, možda i 40 članova žirija, i ni jedan ne može posvjedočiti da je itko s njim razgovarao na temu ove ili one knjige. Ovo je nagrada za roman objavljen u prethodnoj godini. Ja nikada ne pričam priče o tek objavljenim romanima sve dok ne dođe vrijeme da taj roman više nikako ne može biti nominiran. Vrlo smo oprezni, žiri je apsolutno neovisan i to su neke afere i dokazale. Bilo je među nominiranima i mojih prijatelja, ali to nema veze – nikada se ne bih usudio i jednom članu žirija sugerirati bilo što, da ovaj roman valja, ovaj ne valja itd., iz poštovanja prema članovima žirija, iz poštovanja prema autorima…, jer autorska prava su vrlo osjetljiva: autor godinama piše knjigu, zaradi za nju 3000 maraka i mašta o nekoj dobroj kritici, dobrom odzivu čitatelja… Bilo bi to nepošteno prema gradu Tuzli koji je meni svetinja i prema Meši Selimoviću. Dakle, prekrupne su to stvari da bi se netko smio igrati oko toga da navija za nekoga, a pogotovo da bilo što namješta. Nema tu navijanja. Žiri je neovisan i selektori su neovisni.
Jeste li ponosni kao čovjek koji je pokrenuo susrete “Cum grano salis” i ustanovio književnu nagradu za najbolji roman na ovom govornom području, s obzirom na općenito stanje u književnosti, odnos prema kulturi…
– Vrlo sam ponosan. I ranije sam išao na književne susrete, odavno pišem i ovo je moja osma knjiga – prve tri su bile pravne, iz moje struke, a peti je roman. Vidio sam svojevrsno zanemarivanje pisaca, bilo je susreta gdje piscima samo što ne daju vreću za spavanje… Mislim da treba roman, koji je velika matura književnosti, i knjigu i pisca, izdignuti na pijedestal, ukazati mu poštovanje, i jesam, ponosan sam. To je zaista velika nagrada o kojoj se piše i u Beogradu, i u Podgorici, i u Zagrebu, i u Sarajevu, ali i Ljubljani, Skoplju…
Promocija u Mostaru
Knjiga Jasmina Imamovića “Slana zemlja”, objavljena u izdanju V.B.Z.-a Zagreb, Sarajevo, Beograd, predstavljena je u Zagrebu, Tuzli i Sarajevu, a nakon toga i u Mostaru i Stocu. Promocija u Mostaru održana je u hotelu “Bristol”, a o knjizi su govorili novinar i književnik Ahmed Burić, povjesničar Dragan Markovina i redatelj Jasmin Duraković. U okviru promocije romana upriličena je i promocija glazbenog spota za pjesmu “Jel’ ti žao što se rastajemo”, koju izvodi Halid Bešlić, inspiriranog velikom ljubavnom pričom tuzlanskih revolucionara Envera Šiljka i Fride Laufer iz Drugog svjetskog rata, čija tragedija čini okosnicu novog Imamovićeg romana “Slana zemlja”.

Ostale vijestiArhiva