U banjalučkoj Sportskoj dvorani Borik preksinoć je koncert održao legendarni pjevač Haris Džinović. Duže od dva sata pjevao je pred prepunim Borikom, a koncert je počeo solo dionicama njegove balade „Rano je za tugu“ i „Pariskim kapijama“, a nastavio starim hitovima „Ostariću“, „Sjećaš li se one noći“, „Hladno je, ugrij me“, „I tebe sam sit, kafano“, „Kako mi nedostaješ“, „Kako boli me“, a najveće oduševljenje publike izazvala je pjesma „Jesu l' dunje procvale“.
Svirao harmoniku
Haris je tokom koncerta otpjevao i nekoliko tuđih pjesama poput Hokijevog hita „Nazdravite, drugovi“, „Da l' je moguće“ Tome Zdravkovića, „Suzo moja, Suzana“ Duška Kuliša, a čula se i rokerska „A i ti me iznevjeri“. Ipak, Džinović će za „Dnevni avaz“ reći da je na početku njegove pjevačke karijere bio – sevdah.
- Svirao sam harmoniku u folklornom društvu „Miljenko Cvitković“. Tu sam prvi put došao u dodir sa sevdahom i tada sam, zapravo, o njemu dosta naučio i tada me je sevdah ovladao - prisjeća se Džinović.
On kaže da je prije nekoliko dana u Sarajevu jednom prijatelju objašnjavao šta je sevdah. Ističe da je tada tvrdio da je sevdah i pjesma Južnoamerikanca iz Buenos Ajresa.
- Prijatelj me pita kakav je to sevdah kada ga Amerikanci ne razumiju, a Evropa ga ne kupuje. Tada sam mu rekao da je sevdah ljubav, da je sevdah udvaranje. Nije bitno na kojem se jeziku pjeva, jer ljudi se zaljubljuju i udvaraju i u Južnoj Americi i na Sjevernom polu i u Banjoj Luci i u Amsterdamu – govori Džinovič.
Kada govori o albumima i koncertima, Haris kaže da je najvažniji raspored pjesama. Od toga, dodaje on, zavisi mnogo toga.
- Nedavno me je zvao jedan poznanik. Kaže da u jednoj ruci drži originalni CD, a u drugoj pijačni. Raspored pjesama je različit, a njega zanima koliko je to važno. Redoslijed je veoma važan, atmosfera mora imati svoj neprestani krešendo i koncert mora biti podmazan - tvrdi Džinović.-
Na početku karijere, dodaje, nije imao pomoć. Ni od koga, kaže Haris, nije dobio savjet, čak ni od Safeta Isovića.
- Savjeti su itekako važni, ali njih može davati samo onaj koji umije pokazati kako se to radi. Tek onda ima smisla da vam kaže kako ćete otpjevati neku melodijsku dionicu, koja će visina biti, hoćete li upotrijebiti triler ili neki drugi ukras - ističe Džinović.
Velika kriza
Dobra pjesma je, dodaje on, lutrija. Danas je veoma teško napraviti dobru pjesmu jer je, kako kaže Džinović, velika kriza i teksta i muzike.
- Zavladala je hiperprodukcija. Svako se bavi muzikom i u studiju je to dozvoljeno, jer mogu da te sijeku na sitne komadići. Ali, taj pjevač nije dorastao tom snimku. Treba se popeti na binu i otpjevati uživo, a to je već nešto drugo. A ja sam se, eto, popeo na binu i s jednom Monserat Kabalje. Osjećao sam se počašćeno - kazao je ovaj Sarajlija.
Dodaje da ne voli svoje pjesme i da ih rijetko kada sluša. Naslušao ih se, kaže, i preslušao. Svoje pjesme sluša samo na koncertu i ne može izdvojiti jednu, onu koju najviše voli.
- To je kao da mater s devetero djece pitate koje najviše voli. Danas prvo, sutra peto. Ne volim slušati svoje pjesme. Jedino sam na koncertima s njima. Čak ni u kafani s prijateljima ih ne zapjevam. Ali, volim pjevati druge pjesme, one koje nisu moje - priča Džinović.
Kupili smo kafanu da imamo gdje piti
- Kafanu u Parizu sam kupio s jednim prijateljem prije 18 godina, ali smo je brzo prodali, jer mi je zamalo „pala na glavu“ zato što niko ništa nije plaćao. Kada na kraju večeri pitam direktora koliko smo „dobri“, on samo kaže – zero, ništa, nula! Kako, bolan, ništa?, pitam ga ja. Pa lijepo, odgovara on, niste nikome dali da plati. A kafanu smo kupili jer su nas konobari na fajrontu tjerali pa smo je kupili da imamo gdje piti kao ljudi – prisjeća se Haris Džinović.

Ostale vijestiArhiva