Zijad Bećirović direktor Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) Ljubljana za bh. novinsku agenciju analizira održani samit Brdo-Brijuni tokom proteklog vikenda u Sarajevu kada su se okupili predsjednici Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Slovenije, Kosova, članovi Predsjedništva BiH.

''Samit u Sarajevu je Samit nepovjerenja i uglavnom upitnih predsjednika. Počnimo redom. Slovenija, koja je ustvari i isproducirala proces Brdo kasnije mu se pridružila i Hrvatska pod imenom „Brdo-Brijuni“ ne može biti pravi uzor državama u regiji. Odnosi Slovenije sa Hrvatskom i obratno su u znaku nepovjerenja, optužbi pa čak i podizanja žičane ograde. Te dvije države se toliko obavještajno pokrivaju da je to izvan svakog razuma i potrebe. Naime, radi se o državama koje su partneri u EU i saveznici u NATO-u. Predsjednik Slovenije Borut Pahor je još u vrijeme dok je bio slovenski premijer 2008-2011 doveo zemlju na rub bankrota, a sadašnju funkciju predsjednika države obavlja na estradni način i bez skoro ikakve dodane vrijednosti.

Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović nije se još uvijek na jasan način opredijelila prema reinkarnaciji ustaštva kroz nove oblike neoustaštva, koje postaje sastavni dio javnog diskursa. Odnosi Hrvatske sa susjedima, ne samo sa Slovenijom nego i sa Srbijom, čak i sa Bosnom i Hercegovinom nisu na zavidnom nivou. Država se nalazi pred financijskim kolapsom i u dubokoj političkoj krizi. Zar možete očekivati ugled države koja se nalazi u takvom stanju. Slično je kao i u životu, jer čovjek koji je prezadužen, u dugovima, teško može biti ugledan čovjek u društvu. Tako je i sa državama. Slovenija i Hrvatska nisu uzor nikome, a nosioci su procesa „Brdo-Brijuni“.

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić ne predstavlja značajan politički faktor u Srbiji, a još manje u regiji. Tome u prilog govori i činjenica da je najavio zvaničnu posjetu Bosni i Hercegovini u posljednjoj godini svog mandata. Toliko o njegovoj regionalnoj saradnji. Nije nikakva tajna da simpatizira sa prevaziđenim i preziranim fašističkim ideologijama iz 2.svjetskog rata i da javno ne želi Srbiju u članstvu NATO-a, a poznavaoci smatraju da je ne želi ni u članstvu u EU. Članstvo u EU sa sobom nosi i članstvo u NATO-u jer je to sigurnosno-odbrambeni „kišobran“ za svaku državu EU. Ne možete biti u EU a biti pod sigurnosno-odbrambenim „kišobranom“ Rusije ili Kine. Nepriznata vojna neutralnost Srbije nije ni za koga obavezujuća, a najmanje za susjede Srbije, koje su već sada ili će biti članice NATO-a.

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, posebno dva člana Bakir Izetbegović i Mladen Ivanić, predstavljaju svojevrsnu omču daljem napretku države. To su pokazala i njihova česta politička prepucavanja, koja nemaju nikakvog smisla osim njima dvojici. Unutarnji odnosi u BiH nisu nikada bili složeniji i napetiji od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Tome doprinosi i Milorad Dodik sa svojom nacionalističkom i proruskom politikom sa svojom strankom SNSD u pukoj borbi za ostanak na vlasti stvorio je unutarnji konflikt u entitetu Republika Srpska, za kojeg se sumnja da se može riješiti demokratskim putem. Bosna i Hercegovina je zemlja arhiviranih nacionalizama, koji hrane sami sebe i pothranjuju druge. Međunarodni faktor ukoliko zaista želi pomoći Bosni i Hercegovini potrebno je da je prioritetno uzme u članstvo NATO-a i EU. Svako odugovlačenje vodi u neizvjesnost.

Predsjednik Kosova Hashim Thaci nalazi se pod hipotekom ratnih zločina, kriminala i korupcije. U međunarodnim krugovima je javna tajna da je upravo Specijalni sud za ratne zločine na Kosovu osnovan iako postoji misija EU za vladavinu prava Eulex, domaći sudovi i ICTY, između ostaloga, i zbog Hashima Thacija. Unutrašnji odnosi na Kosovu su nestabilni, napeti i mogu eskalirati. Odugovlačenjem sa formiranjem Zajednice srpskih opština Thaci se vještački pokušava održati na vlasti, jer je svjestan da poslije toga neće više biti nikome potreban.

Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović ne samo da ne predstavlja nikakav politički faktor u Crnoj Gori nego se dovodi u pitanje i ustavnost njegovog reizbora, jer se smatra da je po treći put izabran za predsjednika Crne Gore i time je njegov izbor neustavan. Situacija u toj zemlji je politički nestabilna što potvrđuje i formiranje prelazne vlade. Poslije izbora, koji su predviđeni u oktobru politička kriza će biti produbljena bez obzira ko će odnijeti pobjedu na izborima. Crna Gora je zemlja unutrašnjih antagonizama, koji se vještački prikrivaju posljednjih 20-tak godina. Ulazak u NATO može predstavljati nadu za manje neizvjesnu budućnost.

Predsjednik Makedonije Gjorge Ivanov predstavlja simbol pokroviteljstva političkog kriminala i korupcije i neustavnog djelovanja te jednog od uzročnika političke krize u Makedoniji. Njegova nezakonita abolicija pripadnika režima, i nezakonito prisluškivanje 26.000 građana te zemlje pokrenuli su masovne demonstracije u toj zemlji i formiranje prelazne vlade i održavanje prijevremenih izbora koji će najvjerovatnije biti održani 9.oktobra ove godine. Njega čak kao predsjednika ne priznaje ni vladajuća albanska stranka DUI. Jednostavno radi se o predsjedniku države, koji je marioneta u rukama Nikole Gruevskog i VMRO-DPMNE.

Vrhunac svega je bilo dodjeljivanje nagrade osnivača Sarajeva Gazi Isa-bega Isakovića makedonskom predsjedniku Gjorgu Ivanovu, koji je kao što sam rekao simbol pokroviteljstva kriminala i korupcije u Makedoniji. Time su građani Sarajeva poniženi, a nagrada totalno obezvrijeđena za buduće generacije. Skoro je za ne povjerovati, da je Komitet za dodjelu nagrade u predsjedniku Ivanovu prepoznao osobu koja „ističe zajedničke vrijednosti regije“. Poslije dodjele ove nagrade Ivanovu za očekivati je da će iduće i narednih godina svi oni pošteni, čestiti i zaslužni pojedinci odbiti tu nagradu, jer je sa dodjelom nagrade Ivanovu izgubljen pravi smisao jedne takve plemenite nagrade.

Predsjednik Albanije Bujar Nishani je u zadnjem krugu glasanja u albanskom parlamentu jedva izabran za predsjednika. Ne predstavlja važan politički faktor u Albaniji, a još manje u regiji.

Uloga svih navedenih predsjednika u njihovim državama je ceremonijalne prirode, dok istovremeno na ovakvim skupovima preuzimaju obaveze, koje su u nadležnosti vlade odnosno izvršne vlasti. Bilo bi daleko korisnije, da na ovakvim skupovima učestvuju premijeri država.

Proces „Brdo-Brijuni“ od samo početka je nepotreban. Imamo inflaciju raznih multilateralnih susreta od kojih su većina bez ikakve ili minimalne dodane vrijednosti. To najbolje pokazuju egzaktni podaci. Tako je recimo Hrvatska 1979.godine imala veći BDP nego 2015.godine. Čemu onda vode ovakvi samiti, beskorisni i sa visokim troškovima za poreske obveznike. Sve ove države ne bilježe vidnijeg napretka. Napredak države regije bilježe samo u onim segmentima gdje postoji snažna privatna inicijativa i poduzetništvo, koje je prepušteno samo sebi da postiže rezultate, jer inače ne može preživjeti. Države uglavnom predstavljaju teret poduzetništvu svojim nametima i poreskoj i ostaloj inspekcijskoj represiji nad poslovnim subjektima, koji proizvode, koji rade i stvaraju novu vrijednost umjesto da potiču poduzetništvo i time fiskalno rasterete poslovne subjekte. Niko od predsjednika u regiji nije do sada ponudio sveobuhvatan program ekonomske obnove svojih država i stratešku viziju za budućnost. Radi se o vrsti političara, čija je politika zasnovana na konceptu „od danas do sutra“ i kako opstati na postojećoj poziciji po svaku cijenu.

Govoriti o evropskim integracijama na način kao se govorilo na Samitu u Sarajevu predstavlja politički iluzionizam, jer je sudbina EU vjerovatno neizvjesnija od sudbine država regije, jer je arhitektura formiranja država u regiji završena.

Dakle, kada uzmemo u obzir ko vodi pojedine države opravdano moramo biti zabrinuti za budućnost njenih građana. Sa njima se ne mogu očekivati pozitivni pomaci. Nažalost, postojeće političke strukture na svaki način onemogućavaju regrutiranje i pojavljivanje novih političkih elita, jer doslovno hermetički kontroliraju sve procese u svojim državama, a međunarodni faktor je prepustio sudbinu tih državama u ruke takvim političkim strukturama. Zbog toga je vrlo izvjesno da pojedine države mogu promijeniti svoju geopolitičku orijentaciju što može dovesti do novih turbulencija u okruženju.

Ostale vijestiArhiva