"Bijelo dugme" u subotu će u Tuzli svirati nakon punih 27 godina. Goran Bregović (66), alfa i omega grupe, ističe kako mu je stalo da se publici u Tuzli dopadne koncert.
Jedini muzičar s prostora bivše Jugoslavije koji je ostvario svjetsku karijeru sa svojim Orkestrom za svadbe i sahrane, u ekskluzivnom intervjuu za "Dnevni avaz" objašnjava zašto je ponovo poželio svirati s "Dugmetom", šta mu je nedostajalo u najprestižnijim koncertnim dvoranama planete, gdje vidi sebe za deset godina...
San ili java
Kakav je osjećaj ponovo svirati na domaćem terenu - u BiH?
- Ta tri koncerta, koje je "Bijelo dugme" sviralo 2005. godine, kad smo se skupili za Sarajevo, Zagreb i Beograd, to je bilo tako kratko da nisam znao jesam li sanjao ili je bilo stvarno. Doputovao sam, mislim, iz Koreje, na taj prvi koncert i već poslije trećeg sam bio negdje u Južnoj Americi. Tako da je to bilo tako kratko, kao da nije ni bilo.
Ne znam, da li to ide s godinama, ovaj put sam ja poželio da sviram našim ljudima, da sviram muziku koju oni znaju, koju razumiju, koja im nešto znači.
Na ta tri koncerta, dok sam doputovao iz Koreje do Sarajeva, promijenio sam pet aerodroma i na svih pet sretao sam naše ljude, koji su putovali na te koncerte. Poslije svakog koncerta sam imao razgovor sa šefom policije i sva trojica su mi istu stvar rekli - da nikad tako jedan veliki, masovni događaj nije prošao bez ijednog incidenta. U Beogradu je bilo prodato 148.000 ulaznica.
Nekako sam ja to sebi objašnjavao kao da je svima nekako bilo stalo da to prođe uredu. Jer smo se nekako skupili i bili zajedno. Ne kao Srbi, Hrvati, Bošnjaci, nego kao naši. Bez obzira na takav strašan rat kakav je bio, mi koji imamo još neke zajedničke pjesme, koje možemo da pjevamo, i da sam i ja napisao neke od tih pjesama i, tako su mi ta tri dana ostala kao da sam sanjao nešto lijepo.
I onda ste Vi inicirali nove koncerte "Bijelog dugmeta".
- I onda sam zbilja ja zvao menadžere, rekao da bih htio da sviram "Bijelo dugme". I to mi je sad veoma uzbudljivo. Nije to kao ta tri velika koncerta, koji su imali ogromnu reklamu, ali ovoga puta sam htio, kao i svi drugi ovdje, da sviram ta mjesta koja naši sviraju.
Kad s Orkestrom za svadbe i sahrane nastupam, recimo u Beču, sviram u koncertnoj sali gdje naši ne idu. E, ja sada idem na ta mjesta gdje naši idu i sviram "Bijelo dugme", program koji oni znaju i vole i nekako se lijepo osjećam, jer imam osjećaj da se ta moja muzika ponovo bori za neku publiku, ponovo se bori za simpatije. A ja volim kad se odvijaju neki prirodni procesi, kad nešto traje.
I sad mi je to uzbudljivo da dođem u Tuzlu nakon toliko vremena. U Tuzlu sam dolazio i znao sam biti duže periode, jer sam imao prijatelja Batu Kostića, koji je jedan od gitarista, koji su na mene mnogo utjecali. On je jedan od njih nekoliko kojima dugujem cijelu tehniku s kojom sam svirao nekada. Tako da mi je milo da dolazim u Tuzlu, nadam se da će im se dopasti koncert.
Teško je uopće u historiji, ne samo ovih prostora, naći muzičku priču koja poput „Bijelog dugmeta“ traje tako dugo i uspješno. U čemu je tajna?
- Znao sam i onda da u "Bijelom dugmetu", ako nešto valja, valja to što je inspirisano tradicijom. I to i jeste tako, od svega što je "Dugme" radilo i čime je uspjelo da napravi neki utjecaj oko sebe, to je bilo direktno inicirano folklorom. Ja nemam drugog objašnjenja.
Ko ne poludi, nije normalan
Vidio sam da manje-više svako u repertoaru ima neku pjesmu „Dugmeta“, da je izvodi u okviru svog programa. Nema mnogo stvari koje tako dug period uspiju da prežive... Znate, ja sam dijete iz srednje klase, moj otac je bio vojno lice, majka mi je bila knjigovođa, ja ima taj ukus djece iz porodica srednjeg staleža. To je ukus koji je naš, normalan, prirodan, i iz tog ukusa je ta muzika pisana, tako da je možda i to jedan od razloga.
Gdje vidite sebe i "Bijelo dugme" za deset godina?
- Ne mogu da planiram mnogo unaprijed, ali volim da sviram "Bijelo dugme" i sigurno ću puno svirati narednih nekoliko godina. Nadam se da će i mojim pjevačima, Tifi i Alenu, ostati žar kojim danas pjevaju.
"Ko ne poludi, taj nije normalan" naziv je slavljeničke turneje "Bijelog dugmeta".
- Taj moto mi se nekako dopada zato što pomalo govori o tome - čemu to da smo normalni, ako nemamo pravo na malo ludila. Šta je normalno, a šta je ludilo, to je stvar dogovora, to je neka konvencija koja se mijenjala kroz historiju ljudske vrste, ali mislim da je i ludilo isto tako kao neki jin i jang, naša druga strana bez koje normalnost ne može.
Lagane pjesme
Postoji li neka pjesma "Dugmeta" za koju ste posebno vezani i zbog čega?
- Otkrio sam da tih nekoliko pjesama koje pjevamo samo uz gitaru, tih nekoliko laganih pjesama koje nisam dugo svirao, sad mi se čini da je dosta solidno napisano. Samo akustično gitarom, kao da smo se skupili na nečijem rođendanu i raspoloženje je krenulo u tom pravcu.
Na koncu – zašto je "Bijelo dugme" najbolja grupa svih vremena na ovim prostorima?
- Nisam nikad mislio da je "Bijelo dugme" najbolja grupa, bilo je tu grupa koje su svirale bolje od nas, ali vjerovatno je jedna od najvažnijih, ne znam zašto.
Sarajevo je metafora za ovo vrijeme
Bregović će sa svojim Orkestrom... 14. juna u Parizu će izvesti violinski koncert iz kojeg će proizaći ploča "Tri pisma iz Sarajeva".
- Znate, kad mislim danas o Sarajevu, Sarajevo više nije ime grada, Sarajevo je metafora za ovo vrijeme, za ovaj svijet u kojem je moguće da ste danas bili kod komšije da posudite šećera, a da sutradan već pucate jedni na druge. Kad već imam tu metaforu, onda tražim drugu, onda šta imamo zajedničko.
I našao sam na tom nekom alegorijskom nivou. Violina je možda jedini instrument koji se svira na tri osnovna načina – kršćanki, klasični način, klecmer, kako ga sviraju Jevreji, i orijentalni. To su tri posve različite tehnike, i taj moj violinski koncert je pisan u te tri tehnike. I Sarajevo je možda najbolja adresa da se tako, kao neko pismo u boci, pošalje u svijet. Eto, to je ideja „Tri pisma iz Sarajeva“ i mislim da će biti vani krajem oktobra.
Prirodniji ambijent
- Ovo je otprilike onako kako ja zamisljam da bi "Dugme" izgledalo danas i da nije prestajalo raditi.
Jer, "Dugme" se uvijek mijenjalo, i moguće da bi baš ovako izgledalo kako danas izgleda, sa ta dva posljednja pjevača, Tifom i Alenom, i pjesme koje su stavljene u ambijent, koji je možda prirodniji nego samo električne gitare – kazao je Bregović.

Ostale vijestiArhiva