Nazif Gljiva (67) rušio je barijere, pomjerao granice, živio filmski život, lični vozači vozali su ga po bijelom svijetu u Rolls-Royceu, zarađivao je i u trošio u velikom stilu... Ali, što je najvažnije, pravio je hitove od kojih danas mnogi uživaju status evergrina. „Neću, neću dijamante“, „Zlatne strune“, „Eh, kad bi ti“, „I zanesen tom ljepotom“, „Put me zove“, „Sarajevo, grade moj“, „Poljem se širi miris ljiljana“, „Sarajevo, grade moj“, „“Beograđanka“... - Bog mi je dao moć da pravim najbolju muziku, bolju čak i od svakog školovanog muzičara – kaže nam Gljiva. „Tuga i sreća zlatnih kočija“ je knjiga Nazifa Gljive upravo izašla iz štampe. Na 223 stranice sažet je dio bogatog i jedinstvenog života i djela istinske muzičke institucije. Harizmatični Gljiva u ekskluzivnom intervjuu za „Dnevni avaz“ otvorio je vrata čudesnog svijeta svojih pjesama i života te vrlo otvoreno odgovarao na naša pitanja. Odlazak od kuće Zašto knjiga u ovom trenutku? - To je sudbinski. Prije četiri godine počeo sam pisati, međutim, desile su se razne situacije i, nakon što sam imao srčani udar, napravio sam pauzu. Teško je knjigu koja vrijedi, a smatram da ona vrijedi i da će ostati, napisati preko noći. To je faktički dokument. Nije to samo knjiga o mom životu, to je knjiga o sarajevskoj pop-rok sceni, sevdah školi, o Sarajevu kao Nešvilu, o destinaciji ljubavi i gradu koji spaja Istok i Zapad. Knjigu sam posvetio svojoj majci Nur, državi Bosni i HeRcegovini i svim ženama s kojima sam bilo šta u životu imao, kao prijatelj ili nešto više. U knjizi je 140 mojih pjesama, a deset je pisano specijalno za knjigu. Koja je simbolika naslova „Tuga i sreća zlatnih kočija“? - Kada sam odlazio od kuće u internat kao 12-godišnjak, majka me ispratila i samo uzdah mi se oteo. Pogledao sam je kako ostaje i došla mi je inspiracija. Kada sam se udaljio i kada majke više nije bilo navidiku, krenuli su stihovi: „...Rekao sam majci, nemoj tugovati, jer ću da se vratim zlatnim kočijama“. Suze su mi išle niz lice. Jer, Bošnjo svaki zna da se neće vratiti zlatnim kočijama. Danas, u ovo nevrijeme, ispostavilo se da je materijalno pobijedilo duhovno. A ja sam znao, osjećao sam da će materijalizam pobijediti. Možete li procijeniti koliko ste novca zaradili? - Svi znaju, to nije tajna. S mojim kompozicijama je prodato više od 40 miliona nosača zvuka. Kroz moje ruke mislim da je prošlo 100 miliona maraka, a novac je veliko zlo. I sve ste potrošili? - Za 40 godina morate potrošiti 10 miliona na ambalažu, 10 miliona podijeliti... 10 miliona nije ništa. Kako danas živite? - Danas živim skromno. Imam mjesečna primanja 5.000 KM i to mi je malo. Siromah sam. Ljudi kada listaju knjigu, prva im je reakcija: „Zar je sve ove pjesme napisao Nazif Gljiva? - Žuta štampa me satanizirala, nadriintelektualci stavili su me u koš s kičem i šund muzikom, što nije tačno. Najviše uspjeha imam u razgovoru sa superintelektualcima, oni me najviše vole. Za običnu publiku izvođač radova je kralj, a ne znaju ko je arhitekta. Napisali ste najveće hitove Halida Bešlića. - Ja sam arhitekta Halidove karijere. Kada je izašla ploča „Neću, neću dijamante“, otišla je u milion primjeraka, to je najveći tiraž u historiji bivše Jugoslavije. Mi smo zaradili po 700.000 maraka i nismo znali šta ćemo od para. Na turneji smo imali tri koncerta dnevno. Onda sam napravio novu ploču „I zanesen tom ljepotom“, potom „Voljela me jedna Esma“ i uslijedio je prijelazni rok u „Diskos“. Tada smo dobili avans po 300.000 maraka, kupili smo stanove, a onda je došla ploča „Eh, kad bi mi ti rekla volim te“. Petnaest dana punili smo halu Pionir u Beogradu. Svaki dan smo imali po 10.000 gledalaca. Omladina i beogradske djevojke su šatore razapeli ispred hotela „Metropol“, gdje smo imali zakupljen cijeli sprat. Ima tamo zlatna knjiga. Među pet najjačih gostiju svih vremena sam i ja. Ovi koji danas vladaju beogradskom scenom bili su tada moji plakateri. Bili su sretni samo da dodirnu Halida i mene. Pregovori za film Bili su to nezaboravni dani. - Mene i Halida su tada zvali sarajevski bankari. Bio je prestižni klub „Duga“, u njega su dolazili najjači, najbogatiji, najbolji... DJ Čupo, čim bi nas vidio, puštao je „I zanesen tom ljepotom“. Ulazimo, Halid, ja, Džajić, Miljanić, sve beogradska krema. I garderoberu odmah dam hiljadu maraka na kafu, on mi čisti cipele, blagodarim, ljube nas... Kažete da su Halida i Vas tada zvali i anđeli garavog lica. - Dali su nam taj nadimak muževi mladih supruga koje su njih ostavile za izvjesno vrijeme i spavale pred „Metropolom“ i čekale da nas vide. One su nas samo voljele, a njihovi muževi nisu vjerovali da se to završava na tome. Mi to nikada nismo zloupotrebljavali. Koliko ste cijenjeni u današnjoj BiH? - Ljudi me od Marindvora do Baščaršije svaki dan susreću, pozdravljaju, ljube, vole me... To je veliko. Ljudi me vole jer sam se u odijelu od 10.000 maraka valjao po blatu, s kraljevima doručkovao, s velikanima ručao, a s prosjacima večerao. Više do četrdeset godina hitova, uspona, padova... Šta sad? - Idem na drugi dio knjige i pregovaram s nekim ljudima o snimanju filma o mom životu. Crtice... - Ploča „Neću, neću dijamante“ je sve otvorila - „I zanesen tom ljepotom“ i „Zlatne strune“ su promijenila tok naše karijere. Te 1985. napravio sam totalni zaokret i napravio neki poludžez–etno. - „Put me zove, moram poći, snjegovi su okopnili...“: Pisao sam o ljubavi za koju sam predosjećao da je više neće biti - „Poljem se širi miris ljiljana“: Pjesma koja je najavila odbranu suvereniteta BiH i dala patriotima dodatni motiv za odbranu, koja je bila plemenita Kao Mesi i Ronaldo Merlinu i Halidu u knjizi ste posvetili pjesme. - Dino Merlin je najveći, Halid je na neki način još veći. To je kao kada biste upoređivali Mesija i Ronalda. To su njih dvojica.

Ostale vijestiArhiva