Emir Hadžihafizbegović (55) uvijek ima šta da kaže, kako na sceni, tako i izvan nje. Najviše je Bosanac i Hercegovac, a onda glumčina kakve nema na našim prostorima, ali i mnogo šire, što je i potvrdio bezbroj puta, pogotovo osvajanjem prestižnog Zlatnog lava na Venecijanskom filmskom festivalu za fenomenalnu ulogu Ive u filmu "Takva su pravila" reditelja Ognjena Sviličića. Nije samo u ovoj filmskoj priči Hadžihafizbegović bio sjajan. Takav je kad god se nađe pred publikom, bilo na velikom platnu ili na pozorišnoj sceni, brodvejski profesionalac, kako za sebe voli reći. Iza njega je 30 godina glumačkog rada. A da je genijalan u svemu što radi, Hadžihafizbegović iz dana u dan pokazuje i uspješno vodeći Kamerni teatar 55. S ovim sjajnim glumcem razgovarali smo između snimanja novog filma "Muškarci ne plaču", njegovog 57., i odlaska u Novi Sad, gdje ga je čekala nova izvedba "Koštane". U ekskluzivnom intervjuu za "Dnevni avaz" Hadžihafizbegović je otvoreno, kao i uvijek, komentirao za danas zakazani referendum u Republici Srpskoj, kao i ostala društveno-politička dešavanja u BiH, ali je s jednakim zadovoljstvom govorio i o svojoj bogatoj glumačkoj karijeri, Kamernom teatru 55... Dobar posao Na Jahorini snimate novi film "Muškarci ne plaču" bh. reditelja Alena Drljevića. - Nisam sklon predviđanjima o kvalitetu filma dok se film porađa, ali dosadašnji tok snimanja zaista nagovještava još jedan sjajni bh. igrani film. Alen Drljević studiozno se pripremio za ovo snimanje i ta vrsta njegove strasti na filmskom setu jako se osjeti. Naravno, s istom strašću, radeći na svojim ulogama, uzvraća i glumačka ekipa. Produkcija, iza koje stoji "Deblokada", osigurala nam je odlične, visokoprofesionalne uvjete za snimanje, a naši domaćini u hotelu "Bistrica" posebna su priča. Trude se i paze nas kao da radimo film o njima i njihovom hotelu. Šalim se, naravno, ali moram spomenuti i taj domaćinski aspekt, koji je bitan za funkcioniranje cijelog filmskog seta. Dobra aura nad cijelim projektom posljedica je želje svih nas da napravimo dobar posao. Rekli ste da za svaku novu ulogu pripremate i virtuelnu biografiju lika koji igrate. Kako ste se pripremili za ulogu u ovom filmu? - Da, to je moj način pripreme za sve uloge koje radim, u teatru ili na filmu. Zajedno s rediteljem, pravim moguću biografiju lika i onda taj karakter mora da odgovori na desetine pitanja o njemu samom. U Alenovom filmu igram bivšeg pripadnika Armije RBiH, koji je obolio od posttraumatskog sindroma. Liječi se već punih 17 godina. Uz mene su u filmu i glumci Ivo Gregurević, Leon Lučev, Boris Isaković, Ermin Bravo, Boris Ler, koji, također, igraju PTSP-ovce, iz vojnih jedinica srpske i hrvatske vojske, i svi zajedno na kolektivnoj terapiji, koju vodi terapeut, a igra ga Sebastijan Kavaca (Sebastian Cavazza), pokušavamo harmonizirati odnose, narušene u sukobu, i pronaći smisao života u vremenu koje je pred nama. Lik Merima, koji igram, zajedno sa Mikijem, Valentinom, Jasminom, Josipom, Tadijom, Ahmedom, Ivanom, pokušava da ratne traume i tamu zamijeni svjetlom i životom dostojnim čovjeka. Potresna je to ljudska drama, koja će gledaoce ostaviti bez daha. Prošlo je deset mjeseci od kada ste zvanično postavljeni za upravnika Kamernog teatra 55. - Sada sam u novoj kreativnoj fazi, gdje, osim filmova i pozorišnih predstava, imam novu "domaću zadaću", a to je vođenje jedne značajne kulturne institucije, kakav je Kamerni teatar 55. U tom teatru radim skoro 15 godina i uglavnom su to bili, do prije četiri godine, honorarni angažmani. Zajedno sa mojim aktivnim stažem u Kamernom teatru, na toj čarobnoj sceni, odigrao sam skoro 500 pozorišnih predstava. Veliki dio mog umjetničkog znanja i truda ostao je u Kamernom. Nisam imao ambiciju da budem direktor, ali radi očuvanja sjajnog teatarskog i općeg umjetničkog bekgraunda ovog pozorišta, koje postoji 61 godinu, na nagovor mnogih ljudi iz kulture, odlučio sam da se dodatno angažiram. Za nepunu godinu, zajedno sa cijelim kolektivom u ovom pozorištu, napravili smo velike i značajne pomake. Namjerno govorim u množini, jer je renesansa Kamernog teatra zasluga svih zaposlenika, na čelu sa mnom. Izmijenili smo vizuelni identitet kuće, promijenili logotip, sredili i umili sramni i smrdljivi prolaz pokraj ulaza u naš teatar, pokrili smo 300 kvadratnih metara zidova teatra s historijskim presjekom, slikama, dokumentima i likovima glumaca koji su od osnivanja teatra pa do danas bili njegovo ogledalo. Postavili smo velike banere glumačkog ansambla i svih zaposlenika na ulaz u teatar. Renovirali smo srce teatra, glumačke garderobe, hodnike, glumački studio, promijenili smo pohabane stolice u gledalištu, izvršili ogromnu i zahtjevnu rekonstrukciju elektroinstalacija, starih više od 40 godina, izbacili 5 kamiona nepotrebnih stvari (smeća) iz teatra, okrečili ga, uredili ugostiteljski dio i Galeriju "Gabrijel", postavili videonadzor sa četiri kamere, prvi put u historiji teatra obukli 12 zaposlenika u nova odijela tako da sada naši portiri, hostese, inspicijenti i blagajnice, uniformirani, sa znakom teatra, dočekuju publiku, što ranije nije bio slučaj. Kao kruna cijele "operacije Kamerni", došlo je i najvažnije priznanje, a to je da smo 12. aprila u gradu Nansiju u Francuskoj, nakon prezentiranja rada naše kuće od strane našeg marketinga, primljeni u Evropsku teatarsku asocijaciju (ETC), čiji su članovi samo 42 evropska teatra. Sve ovo, ponavljam, uz ogroman moj angažman, ne bi se desilo da nisam imao “suport” svih zaposlenika Kamernog teatra 55. Važno je reći da smo organizirali i Festival "Dani Jurislava Korenića", ugostili najbolje predstave iz bivše Jugoslavije i tog volšebnog teatarskog čovjeka i umjetnika Jurislava Korenića vratili na mjesto koje mu pripada. On je postament teatarskog života u gradu Sarajevu, osnivač Kamernog teatra, Pozorišta mladih, MESS-a i generacije glumaca, reditelja, dramaturga, producenata koje dolaze, trebaju mirno stati kad se spominje ime ovog čovjeka. Nemoguća misija Tenutno se u BiH dešava mnogo toga. Zemlji se otvara evropski put, a s druge strane, ljudi na ulici pričaju o novom ratu. Je li moguće u takvom okruženju živjeti normalan život? - Postoji jedna Šekspirova drama, čiji je naziv "Mnogo vike ni oko čega". E, taj naslov je paradigma i ove šizofrene situacije oko referenduma. Pravne posljedice referenduma neće napraviti nikakve promjene unutar BiH i ono što i vrapci na grani znaju jeste činjenica da ova politička kriza jeste opće mjesto stanja u BiH i da ona kontinuirano odgovara onima koji ne žele da zaživi pravna država. Zašto? Pa zato što konsolidirana, uređena pravna i institucionalna država donosi ambijent u kome će se političkim kriminalcima ispostavljati fakture o njihovim pljačkama. Kada bh. lokomotiva, kako je to napisao naš velikan Nedžad Ibrišimović, "krisne punom parom", doći će na naplatu sve ono zbog čega su nastajale ovakve situacije, kakva je ova posljednja s referendumom. Radi očuvanja svog kriminalno stečenog kapitala, instalirati rat kao svoj privatni spas i s banditskog prijestolja gledati kako se izmanipulirani mali ljudi ponovo biju, nemoguća je misija. Dakle, stvari su kristalno jasne. Rata nema, sukoba nema, ostaje Dejtonski sporazum, ostaje Federacija, ostaje Republika Srpska, a iz dana u dan jača Bosna i Hercegovina, koja velikim koracima gazi prema Evropskoj uniji i NATO savezu, a spomenuti banditi neka se spremaju za polaganje računa. Neće im biti lako. Opstojnost Bosne i Hercegovine uvijek je, stoljećima, bila jača od njenih neprijatelja. Una, Vrbas, Drina, Neretva proticat će do Sudnjeg dana, a male zakržljale psihologije političkih bandita završit će na smetljištu historije, gdje im je i pravo mjesto. Imena im se niko neće sjećati, a vrlo brzo nove bh. generacije živjet će ugodno i sretno. Renesansa Kamernog teatra zasluga je svih zaposlenika, na čelu sa mnom Uskoro bi trebalo početi snimanje filma “Žaba”. - Ono što sada mogu javno izgovoriti jeste da se film “Žaba” snima u novembru, da je reditelj filma Elmir Jukić, da glavne uloge u filmu igraju Aleksandar Seksan, Mirsad Tuka, Moamer Kasumović i Emir Hadžihafizbegović, da film produciraju Ademir Kenović i producentska kuća "Refresh". Uz pisca dramskog teksta Dubravka Mihanovića, na filmskom scenariju radio je dekan Akademije scenskih umjetnosti i reditelj Pjer Žalica, zajedno s Elmirom Jukićem. Nemamo još dostatna finansijska sredstva za snimanje filma, jer čekamo još neke koproducente, ali vjerujemo da ćemo ovaj film uspješno realizirati do kraja 2016. godine. Uskoro će lokalni parlamentarni izbori. Zašto je važno izaći na izbore? - Glasat ću, naravno. I to onako kako glasam godinama. Za Stranku demokratske akcije, ovog puta i za Savez za bolju budućnost s obzirom na to da ove dvije stranke nastupaju koaliciono. Dakle, glas za koaliciju SDA-SBB je glas za bolju budućnost Bosne i Hercegovine. Također, smatram da i unutar drugih parlamentarnih stranaka postoje sjajni ljudi i njihovi angažmani na boljem životu u BiH bit će dragocjeni. Evo, čujem, naprimjer, da neki sjajan mladi čovjek iz SDP-a vrlo uspješno vodi Bosansku Krupu. Ja, kao utemeljeni SDA-ovac, nikada ga ne bih dirao na tom mjestu. Moramo imati političku širinu za ljude koji vole ovu državu i daju sve za njen prosperitet, a nisu uvijek članovi stranke kojoj mi pripadamo. U globalnom kontekstu, koalicija SDA-SBB mora prepoznavati svaku dobru energiju od koje će BiH imati profit. U tom kontekstu, pozdravljam dobre vjetrove iz Republike Srpske i sve srpske političare koji djeluju u Vijeću ministara. Također, gospodinu Čaviću želim izraziti podršku u izboru za načelnika općine Banja Luka, mislim da je, uz gospodina Šarovića, Mektića, Crnatka, gospođu Pandurević, Tadića i Bosića i veliki broj srpskih političara, pokazao da razumije vrijeme koje je pred nama, vrijeme u kom se, osim po nacionalnim i tradicijskim vrijednostima, moramo prepoznavati i kao ljudi koji žive u tehnološkom prasku, 21. stoljeću, koji žive vrijeme opće globalizacije, novih ekonomskih ambijenata i boljeg sistema života. Veliki sam optimista za budućnost BiH i odgovorno tvrdim da se harmonizacija među malim, običnim ljudima već desila i da manipulacija političkih oligarhija nad narodom iz dana u dan sve više atrofira. Naša nesreća Jeste li bolji čovjek ili glumac? - To trebate pitati one koji me poznaju u oba ta segmenta, a ne mene. Trudim se imati dobru ocjenu iz oba ta predmeta. I jedno i drugo je povezano i sistem je spojenih posuda. Rijetki su loši ljudi i dobri glumci i obrnuto. Sve je, zapravo, pitanje ega. Što je manji ego, eto više uspjeha i na ljudskom i na profesionalnom planu. Ego je opće mjesto svih trauma balkanskih geografija pa tako i Bosne. Mogli bismo ovaj intervju završiti jednom rečenicom Meše Selimovića iz njegovog romana “Derviš i smrt”: “Svi misle da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća.” Repertoarska politika Možete li nam nešto reći o repertoarskoj politici Kamernog teatra. - Napravili smo i u tom segmentu ozbiljan i veliki posao. Dakle, nakon premijere predstave "Kad bi naglas govorili" Srđana Vuletića prema tekstu Adnana Lugonića, došao je festival, a paralelno s festivalom desila se i koprodukcijska predstava "Alan Ford" Kamernog teatra 55 i Gledališča Kopar iz Slovenije u režiji Kokana Mladenovića i sarajevsko premijerno izvođenje zakazano je za novembar. U pripremama smo i krajem oktobra startamo s novom predstavom "Zamalo sreća" autora teksta Borisa Lalića u režiji Saše Peševkog, mladog reditelja s Akademije. Ako tu spomenemo i skorašnju premijeru predstave "Poljubac žene pauka" i postavljanje na repertoar predstave "Helem nejse", doći ćemo do broja od pet premijera i jednog festivala, što je, morat ćete priznati, za ovakav jedan teatar, sa skromnim finansijskim sredstvima kada je u pitanju produkcija, podvig ravan osvajanju Kilimandžara. Sjajne epizode umjesto loših glavnih uloga Jeste li odbili neku ulogu i zbog čega? - Pripadam onoj kategoriji glumaca koji ne odvajaju uloge na velike i male. Postoje samo dobre i loše uloge, ili dobri ili loše ispisani likovi. Film s Alenom Drljevićem je moj 57. igrani film u karijeri. Od tih 57 igranih filmova, imam samo 14 glavnih uloga, ostalo su sve bile sjajne epizode. To govorim zbog toga što sam u svom glumačkom opusu, koji traje trideset godina, odbijao glavne uloge koje su bile loše i prihvatao uloge od jednog dana snimanja, koje su bile sjajne. Veliki prijatelj Sarajeva Predstavu "Žaba" često igrate izvan Sarajeva. Ponovo ste se na velika vrata vratili u Beograd i, nakon igranja u Ateljeu 212, sada ste gosti MixerHousea. Možete li nam reći nešto o toj saradnji? - Kamernom teatru i predstavi "Žaba" velika je čast došla pozivom vlasnika MixerHousea Ivana Lalića da tu predstavu igramo u njegovom prostoru. Radi se o čovjeku u čiju biografiju staje nečijih sedam. Dramski pisac, bivši upravnik SNP-a u Novom Sadu, osnivač EXIT-a, a sada vlasnik prostora MixerHousea, koji je izabran u deset top svjetskih mjesta za promoviranje novih ideja iz sfere urbane kulture. Ivan Lalić pokazao se kao veliki prijatelj Sarajeva i Kamernog teatra 55 i njegov angažman na uspostavljanju kulturne suradnje na relaciji Beograd - Zagreb mnogo je veći od samog poziva za igranje predstave “Žaba”. On je zainteresiran za gradnju sličnog prostora kakav je MixerHouse, i u Sarajevu, i mislim da bi mu, u tom kontekstu, Grad i Kanton Sarajevo trebali pružiti ozbiljnu podršku.

Ostale vijestiArhiva