Nakon porodiljskog odsustva mlada sarajevska glumica Mona Muratović se polako, ali sigurno vratila na daske koje život znače. U oktobru se pridružila ekipi Narodnog pozorišta Sarajevo, a uz to je majka, supruga i domaćica. S njom smo razgovarali o glumi, školovanju, roditeljstvu i sreći.
Trenutno je gledamo u dječijoj predstavi "Čudovište iz pozorišta i lutkarova djeca" koja je nedavno imala premijeru u Narodnom pozorištu i za koju je Mona, za uloge Dramatike i Brižne, dobila nagradu za najbolju glumicu Festivala dječije umjetnosti.
"Uživam raditi za djecu, a ova predstava je zaista prekrasna. Čini mi se da smo, prema ideji direktorice Narodnog pozorišta Marijele Hašimbegović, originalnom tekstu i režiji Rijada Ljutovića i bajci Fahrudina Kučuka, napravili malu čaroliju. Predstava zapravo uči djecu jeziku pozorišta, drame, opere, baleta i lutkarstva, a pri tome je ludo zabavna", rekla je Mona dodajući da je njen sin Akin, koji napamet zna cijelu predstavu, njena najvažnija publika.
Dobro kao način borbe
Monu smo imali priliku gledati u većini domaćih pozorišnih kuća, ali i u nekoliko međunarodnih teatarskih produkcija. Bila je dio jedinstvenog projekta "Magacin Kabare", a odnedavno radi pripravnički staž u Narodnom pozorištu Sarajevo i nada se da će od septembra biti član njihovog ansambla.
"Moj profesionalni put nije tekao nimalo lako. Ali put nikada nije lak i do mjesta koje vrijedi posjetiti nema prečica. Uspjeh nikada nije kapija koja se odjednom otvori, nego vrh veoma krivudavog stepeništa. Da je moj tata bio ratni profiter, a ne posthumno odlikovani borac Armije RBiH, moj put bi od starta bio mnogo lakši. Dugo sam odbijala da shvatim tu jednostavnu činjenicu. Svoj put sam uvijek krčila sama i ko zna gdje bih bila da sam zaista imala 'leđa'. Ali vjerujem da treba činiti dobro pa makar to niko drugi ne radio. Sve što sam radila i što radim uvijek sam nastojala raditi najčasnije, najbolje i najodgovornije što sam mogla. To je moj način borbe", rekla je.
Napominje da ima dobra, samo da takve stvari prolaze diskretno i neopaženo za razliku od loših koje odmah osvanu u medijima i koje ljudi danima prepričavaju.
"Pogledajte šta se dešava s kulturom u posljednje vrijeme. Pozorišta su opet puna. Dobar menadžment Narodnog pozorišta, na čijem je čelu Marijela Hašimbegović vratio je publiku, Hadžihafizbegović je u Kamerni teatar vratio mlade ljude, reditelje i pisce, a ministar Kurić zna konkretne probleme i pomaci u njegovom mandatu zaista su impresivni. Sve je to dokaz da se može, ali su dobra djela tiša", rekla je Mona.
Osim za glumu, Mona je pokazala interes i za književnost i historiju umjetnosti koje je studirala nakon što je diplomirala na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Priča nam kako je oduvijek željela biti književnica i pjevati te da gluma objedinjuje najviše njenih ljubavi i strasti. Iako je vrijeme teško za svaku umjetnost, u svoju profesiju je zaljubljena i ističe da želi raditi, stvarati i hraniti svoju djecu radeći posao koji voli.
"Gluma je jedna mistična bolest. Nakon mnogo teških godina shvatila sam da je to moja prava ljubav, a prave ljubavi su vječne. Volim učiti, uvijek sam voljela i ne isključujem mogućnost da opet nekada nešto upišem. Čovjek uči dok je živ. Mozak je jedini organ koji je svježiji i zdrviji što se više troši", rekla je.
Upola je lakše s Dankom
Uz sve obaveze i posao koji nema radnog vremena, Mona je i majka i supruga. Najbitnije joj je, ističe, da provode vrijeme zajedno i da dnevno imaju minimalno dva zajednička obroka.
"Bitno mi je da svako ima vrijeme za sebe i da opet svi provodimo vrijeme skupa kao porodica. Ja obožavam prirodu i planine, porodične šetnje su mi veoma bitne. Puno se družimo i po dječijim rođendanima, što je super, mali s malima, veliki s velikima", rekla je.
Ipak, priznaje da je teško organizirati se i da uvijek žuri pa čak i kada krene na spavanje žuri da se naspava.
"Svako jutro ustajemo u šest i spremamo Akina za školu, a Livia često ustaje i prije pola šest. Glumci su noćne ptice i nedostaje mi malo više vremena za sebe i za čitanje. Ali kad god mi je teško pomislim na to koliko vremena ljudi potroše na gluposti. A buditi se radi djece je smisleno, bar meni. Naravno, Danko i ja dijelimo sve obaveze", rekla je.
Za Danka kaže da je čovjek pun ljubavi i savršen otac, Livia liči na njega i najviše ga voli, a Akin i Danko se odlično slažu. S druge strane, tvrdi da Akin i Livia fizički ne liče nimalo, Mona nam priča kako se neopisivo mnogo vole i da su veoma "blentavi", a igra im je uvijek na rubu demoliranja kuće i ozbiljnih povreda.
"Sve bude uredu jer je Akin odgovoran stariji brat. Danko i ja nismo idealni, ali nastojimo biti jedno drugom idealni partneri. Brižni i posvećeni. Livia je mali Danko, a Akin i Danko su nevjerovatni i govore nekim jezikom koji ne razumijem, a koji uključuje riječi tipa faul, transfer, hat trick i mnogo puta Cristiano Ronaldo. Ja to ništa ne kontam i tada s Liviom pričam o knjigama i slikovnicama koje ona obožava, ali sve zavisi od momenta, jer i ona najviše voli s njima dvojicom igrati goooo", rekla je Mona.
Da je Mona sretna žena otkriva i njen osmijeh i sjajna, nesvakidašnja energija koju širi oko sebe. Tvrdi da porodica mora biti ćelija društva i rasadnik sreće, a da je sreća zbir kultiviranih mikrosrećica. Uz sve to Mona i sjajno izgleda, a razlog su obaveze i "trčanje za djecom".
"Gerilski se šminkam, farbam, odijevam... Sve nešto na brzinu. A mislim da je najvažnije u životu biti iskren i stvari i odnose bazirati na realnosti, svesti na mjeru i uživati u sitnim zadovoljstvima. Vrijeme pred ekranima treba svesti na minimum. Ne treba biti gorak i negativan, jer svaka ružna riječ prvo izjeda onog ko je upućuje. Ljubaznost, tolerancija, poštovanje i ljubav, naravno", zaključila je Mona.

Ostale vijestiArhiva