Zagreb - Uđete li vikendom uvečer u bilo koju od najpopularnijih diskoteka ili noćnih klubova u Zagrebu, u nadi da ćete se dobro provesti uz najnovije hitove dens, haus ili tehno glazbe, vjerojatno ćete se teško razočarati. Umjesto modernih ritmova, čut ćete žestoke taktove turbo folk glazbe s istoka i vidjeti desetine ili čak stotine mladića i djevojaka koji zanosno plešu i uglas pjevaju, jer gotovo svi već napamet znaju svaku strofu hita koji upravo trešti iz zvučnika.
Pri tom se nitko od njih ne brine o (ne)kvaliteti pjesama koje slušaju, a još manje ih zamara činjenica da ta glazba dolazi iz zemlje koju dobar dio Hrvata još uvijek smatra neprijateljskom. I dok se glazbeni kritičari u Hrvatskoj užasavaju zbog nezaustavljivog rasta popularnosti narodnjaka, upozoravajući kako ta vrsta glazbe nema nikakvu muzičku vrijednost, a psiholozi i sociolozi uporno pokušavaju analizirati situaciju i pronaći uzroke opčinjenosti mladih generacija novim muzičkim fenomenom, mladima ta upozorenja nimalo ne smetaju. Jer petkom i subotom uvečer, kada se na cestama u žestokim automobilima nađu mladići i djevojke željni dobre zabave i provoda, iz zvučnika doslovce trešte taktovi pjesama Cece, Halida Bešlića, Seke Aleksić i brojnih drugih turbo-folk zvijezda. Fenomenom prodora folka u Hrvatskoj nedavno se pozabavio čak i poznati američki list Vašington Post, koji je preneo riječi neimenovanog vlasnika noćnog kluba "Sova" u Zagrebu: "Probao sam puštati i neku drugu vrstu glazbe, ali posjetioci bi se bunili i jednostavno bi napustili klub. Narodnjaci su ono što publika traži".
Dio sociologa tu činjenicu objašnjava konstatacijom kako nove generacije mladih, odrasle u godinama nakon rata, sve više gledaju u budućnost i ne žele se opterećivati onime što je bilo prije 10 ili 15 godina. No, i njima je vrlo teško u potpunosti objasniti novi muzički trend među mladima. Ugledni socijalni psiholog Mirjana Krizmanić za Betu kaže da slušanje narodnjaka jest svojevrsni sociološki problem, no da joj se ipak više čini da je to iskazivanje svojevrsnog bunta mladih protiv roditelja. Mladi u toj vrsti glazbe nalaze povezanost sa pripadnicima vlastite generacije, koju ne dijele sa starijima. Krizmanić podsjeća kako i u dobrom dijelu hrvatske novije glazbe koja se povodi za ukusom publike, prevladavaju "narodnjački" tonovi, no smatra kako su "srpski narodnjaci" kvalitetniji i bolji, za razliku od domaćih koji zvuče kao "novokomponirana imitacija". Ona smatra da je okretanje prema narodnjačkoj muzici svojevrsni kulturni "korak unatrag" mladih generacija, ali upozorava kako je taj hod unatrag daleko širi i prevladavajući trend među novijim generacijama, u koji jednako ulazi i naglo povećanje pobožnosti. Zato smatra da je za najnoviji trend među mladima dobrim dijelom krivo i društvo, koje je početkom devedesetih agresivno promoviralo ruralne vrijednosti i "povratak hrvatskim korijenima", a danas ne pruža mladima alternativne sadržaje zabave i druženja, ali i učenja.
Poznati sociolog i stručnjak za subkulturne pojave Dražen Lalić kaže kako dio mladih, posebno onih odraslih u gradovima, naprosto ide linijom manjeg otpora i povodi se za aktuelnim trendovima, nastojeći se uklopiti u društvo većine koja posjećuje mjesta na kojima se pušta folk muzika. Lalić također upozorava na teško objašnjivu činjenicu da je turbo folk iznimno popularan i među hrvatskim nacionalistima, koji vole oponirati svemu što dolazi iz Srbije. Međutim, mnogo njih sluša folk čak i u većoj mjeri od ostalih, a da istovremeno izražavaju veliku mržnju prema srpskom narodu i Srbiji.
Na ekspanziju folk glazbe u Hrvatskoj nisu ostali imuni ni domaći pop izvođači i autori, koji ne kriju da se do te mjere osjećaju ugroženi da već mjesecima apeliraju na osnivanje svojevrsne organizacije za zaštitu domaće glazbe od "napada" sa istoka.

Ostale vestiArhiva