U Americi sam već dva mjeseca, živim u Nju Džersiju, u neposrednoj blizini Njujorka. U ovoj velikoj zemlji neposrednom blizinom smatra se i udaljenost od 60 milja. Nju Džersi je jedna od najnaseljenijih američkih država. Živim ovde privremeno, motivisana posebnim, za mene veoma važnim razlozima... u jednom od gradića kakvi se nižu na relaciji do Njujorka bez prekida, vezujući se jedan za drugi.
Veoma frekventan put Osamdeset (Eighty, kako ga oni zovu) vodi nas u Njujork, prolazi kroz tri države i završava se u ovom čarobnom gradu.
Varate se ako mislite da je Njujork samo skup nebodera koji se takmiče u visini. Dole, na asfaltu, živi se jedan za Ameriku sasvim neobičan život - raznolik, kosmopolitski. Ljudi su veoma prijatni i nemaju komplekse zemlje, nacije, boje i sl. To vam pomaže da se osjećate ugodnije. Čak ni jezik nije problem... ako prepoznaju da vam je engleski skroman, trude se da vas razumiju i pomognu.
Ulazimo na Menhetn, istočnom stranom uz rijeku Ist River, susrećući se sa bezbroj mostova: Vašington, Kvinsboro, Viliamsburg, Menhetn i, na kraju, Bruklin.
"Pada mrak" - kaže sanjivo moj unuk sa zadnjeg sjedišta automobila.
I zaista, počinje da se spušta mrak i počinje borba svjetlosti i tame, prirode i čovjeka... tako uočljiva i fascinantna u ovom gradu. Pojavljuju se ispred nas viseće blještave ogrlice, bez vidljive vode ili neba. Pale se svjetla na mostovima. Osjećam da počinje bajka. Taj osjećaj se prekida kad ulazimo u finansijski centar na samom dnu Menhetna, poznata slika blještavih nebodera. Penjemo se prema Midtaunu - srednjem dijelu Menhetna.
Cijelo poluostrvo je podijeljeno na dvanaest avenija i sto osamdeset četiri ulice. Prve ulice u Dauntaunu (donji dio grada) nose specifične nazive. Tu prolazimo Čajnataun, Soho, Litl Itali: dijelove, parčiće zemalja čiji stanovnici tu rade i prenose duh svojih nikad zaboravljenih domovina... svoj temperament, jezik... nude svoju robu, često na tezgama, ili oni koji su tu već dugo, u pravim "fiksnim" prodavnicama. Ako zalutate, ljubazni su i pomažu vam, na teško prepoznatljivom, samo njihovom engleskom jeziku.
Naš cilj je nijemo pozorište, smješteno na ukrštanju Druge avenije i Četvrte ulice. Nalazimo ga. Tu počinje evropski Njujork, boemski šarmantan. Ispred pozorišta dug red onih koji čekaju kartu više. Dolazimo u poslednjem trenutku... da ne iznevjerimo tradiciju.
Pozorište je mali amfiteatar koji može da primi oko stotinu ljudi. Podsjetila sam se na Kamerni teatar u Sarajevu, dalekih sedamdesetih godina. Pored mene sjedi jedan crnac, sa kosom vezanom u rep i bezbroj minđuša u ušima. On i ja smo najstariji gledaoci, svi ostali su mladi ljudi. MLADI LJUDI, to je ono što je jednako sa obje strane "bare"... neopterećeni, aktivni učesnici života.
Atmosfera je veoma prijatna. Gase se svjetla u sali i pale na pozornici. A tamo, skup mladih ljudi sa maskama, crno-bijeli. U jednom od njih prepoznajem dobro poznati glas, otkrivam i lik. Čarolija počinje.
Oni, na pozornici, gestovnim govorom pričaju priču o životu Lulu, žene iz boemskog društva tridesetih godina prošlog vijeka u Berlinu i Londonu. Mi, u publici, dešifrujemo govor tijela i lica, pa smo učesnici te čarolije. Neke stvari se kroz vrijeme prenose i ponavljaju, uvijek aktuelne. To je poruka. Predstava traje jedan sat i završava se ovacijama publike, bez zviždanja. Ne mogu da ne primjetim da me to dodatno oduševljava.
Nakon predstave sjedimo u kafeu ispred pozorišta. Njujork živi. Jedan gost i njegov pas dobili su poručenu večeru i čašu vina za stolom kafea na ulici. Konobarice, ljubazne i nasmijane, pričaju nam, radeći, na engleskom i španskom. Sjedimo i pričamo, svi istovremeno, glasno, svako svoju priču, a svi se čujemo. Kelnerice se smiju.
Tri generacije za istim stolom... najstariji pričaju i žive svoj bivši život, prekinut nasilno i nastavljen ovdje, tek da bi se preživjelo. Srednja generacija, oni čija je mladost prekinuta, pokušavaju da počnu ovdje novi život, silno se trudeći da zaborave traume i da "uspiju".
I onda oni usnuli, rođeni ovdje, ne znaju o čemu se radi, ali upijaju mirise i slike fascinantnog grada. O domovini svojih predaka znaće iz priča i sve rjeđih posjeta.
Susret traje kratko, glumca čekaju; i mi se rastajemo, sretni što smo na trenutak vratili najljepše dane bivšeg života. Glumac odlazi u Los Anđeles, da polaže najteži glumački ispit, bivši profesor odlazi u svoj mali život u Astoriji, spremajući se za rad u fabrici, a mi, gostujući, vraćamo se u svoj gradić, da skupljamo uspomene. Najmlađi već spava.
Ostavljamo iza sebe blještavi Njujork - utjehu i vječnu nadu za sve emigrante.

Ostale vestiArhiva