Kad smo se već posve izbezumljeni od janjetine, jaretine, teletine, ili mesa jaka, pred kraj našeg boravka, našli na sjeveru, na velikom jezeru Khovsgol, uz samu granicu s Rusijom, i počeli preklinjati vodiča da nam za objed nekako osigura ribu, koje je ondje u izobilju, začuđeno nas je pogledao. Riba se u Mongoliji ne smatra hranom dostojnom ljudi i na skali tamošnjih vrijednosti čak je i ispod piletine. Ono što od ribe ulove Mongoli izvoze u Rusiju i Kinu. Stoke je u Mongoliji u izobilju i tko će traćiti vrijeme birajući riblje kosti. No, trud našeg vodiča Gansukha se isplatio. Nekako je uspio uvjeriti kuhare da nam pripreme ribu, pa smo uživajući u prelijepim krajolicima oko ogromnog jezera Khovsgol koje se izlijeva u rijeku, što nekoliko stotina kilometara dalje, u Sibiru, puni Bajkal, još više uživali u okusu prvorazredne ribe.

Opušteni potomci Džingis Kana
Izuzme li se hrana, prava noćna mora za vegetarijance, Mongolija je zemlja za uživanje. Tek manji dio njenih ogromnih prostranstava – s površinom od 1,5 milijuna kilometara četvornih, tridesetak je puta veća od Hrvatske – pokriven je signalom pokretne telefonske mreže, a moj operater s Mongolijom nema ugovor o roamingu. Dva tjedna odmora od zvonjave mobitela i činjenica da u gerovima, okruglim šatorima u kojima živi više od pola stanovnika Mongolije, nema pristupa Internetu, blagodat je koju si možete rijetko priuštiti. Daleko od domaćih i inozemnih vijesti, u nepreglednim prostranstvima, gdje doista možete putovati stotinama kilometara a da ne nabasate ni na što stvoreno ljudskom rukom, složili smo se s rečenicom simpatičnog Filipinca Andrewa, jednog od pripadnika naše sedmočlane grupe, koji se obradovao kao dijete kad bi, s vremena na vrijeme, u mongolskim bespućima, uhvatio signal mobitela:
- Počne li treći svjetski rat, bit ćemo posljednji koji će to saznati!
Potomci Džingisa Kana, po kojem se u Mongoliji zove sve, od međunarodnog aerodroma u Ulanbatoru do najpoznatije marke domaćeg piva i čiji se lik nalazi posvuda, od novčanica na nacionalnoj valuti tugriku do ogromnome skulpture pred zgradom parlamenta, danas žive mirno, odavno zakopanih ratnih sjekira. Nekoć najjača vojna sila koja je stvorila imperij od Pekinga do Kaspijskog jezera, danas je stiješnjena između čekića i nakovnja svoja jedina dva susjeda. Bez izlaza na more, Mongoliju sa sjevera stišće najveća zemlja svijeta, Rusija, gurajući je na jug, prema Kini, najmnogoljudnijoj državi. Taj neudoban položaj za zemlju koja nema ni tri milijuna stanovnika, ne frustrira međutim Mongole – opušteni su i bezbrižni vjerojatno uvjereni da samo oni mogu na kraj izaći s nepreglednom pustinjskom stepom koja zauzima najveći dio njihove zemlje. Jer, kad pogledate oskudno raslinje na kojem napasaju milijune konja, deva, ovaca, koza, jakova… (na jednog stanovnika Mongolije dolazi 13 grla stoke) neprekidno se, u potrazi za ispašom, seleći bespućima bez cesta i mostova, postaje vam jasno da tom zemljom nije lako ovladati.
Mongolski ministar cesta, transporta i turizma, može se međutim pohvaliti da u njegovoj zemlji svakoga dana nastaje stotine kilometara novih putova, doduše, paralelno, samo nekoliko metara dalje, od onih već postojećih. Kad se od Ulanbatora počnete spuštati prema jugu, asfalt prestaje već nekoliko kilometara iza posljednjih kuća i od tada ste, stotinama i stotinama kilometara, isključivo prepušteni carstvu poljskih putova. Čim se jedan istroši, uz njega nastaje novi, račvajući se u mnoge obilaznice oko lokvi, rupa ili vododerina. Naš vozač Khasa, koji se fantastično snalazi u tom labirintu, na kojem nema nikakvih putokaza ni oznaka, nepogrešivo skreće s jednog na drugi put . Vodič Gansukh u šali nam kaže:
- Lako je Khasi, on ima u glavi ugrađen GPS, Global Positioning System, koji ga nepogrešivo navodi.

Fascinantna lepota Gobija
Khasa, pojavom i likom neodoljivo sličan našem ministru Čobankoviću, naročito u onom prošlogodišnjem izdanju nakon raftinga, samo se zagonetno smješka, stiskajući papučicu gasa mitsubishija s pogonom na sva četiri kotača.
Pustinja Gobi počinje već kojih pedesetak kilometara iza Ulanbatora. Nije to ona pustinja s nepreglednim pijeskom i gotovo posve bez vegetacije, poput Atacame, kakve smo se nagledali uz pacifičku obalu Perua. Gobi je najsjevernija pustinja svijeta i riječ je zapravo o pustinjskoj stepi s kržljavom travom, no ipak dovoljnom da može poslužiti za prehranu milijuna grla stoke. Kad je ponestane na jednom mjestu, Mongoli začas rastave svoje gerove i upute se dalje. Prostranstva su ogromna, nitko nikome ne smeta, a ispaše se uvijek negdje nađe.
U svojoj fascinantnoj ljepoti, Gobi je u duši ipak okrutna pustinja. Ne valja je podcijeniti o čemu svjedoče kosturi stoke koje nalazimo uz put. Izgubi li se koja zalutala ovca ili koza, pa čak i konj, skapat će od žeđi, daleko od arteških bunara koje pronalaze Mongoli kako bi osigurali pojila za svoju stoku.
Raspoređena u dva mitsubishija, naša mala grupa u kojoj je pored dvoje Hrvata, Ivane i mene, dvoje Filipinaca, dvije Švicarke i Australka, povremeno osjeća nelagodu od tog silnog prostranstva. Što ako se nešto dogodi? Što ako Khasa ili drugi vozač, Saruul, pogriješe put? Što ako nam se pokvari automobil? Stotinama kilometara nikog ne susrećemo, tek tu i tamo neki ger, okružen stadom stoke ili slučajni konjanik, ili poneki turistički džip. Vode je na sreću dovoljno u prtljažnicima, no naša nelagoda postaje još veće kada se na našem mitshubishiju probušila guma. Khasa ju je vješto i brzo zamijenio, no sada smo bez rezervne gume, u bespućima Gobija, daleko od bilo kakve civilizacije. Pada mi na pamet rečenica Mildrede Cable, britanske misionarke i književnice koja je 1926. proputovala tom negostoljubivom pustinjom, zapisavši: "Samo budala putuje Gobijem bez strepnje".
No, idemo dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Khasa, kojeg Ivana i ja od milja počinjemo zvati Čo, s obzirom na frapantnu sličnost s našim ministrom poljoprivrede, utrkuje se sa Saruulom. Voze paralelno, kako jedan drugom ne bi dizali prašinu, koja će nas u ogromnim oblacima pratiti sve vrijeme našeg puta po Gobiju. Pustinjski gradovi, poput Dalanzadgada od nekih petnaestak tisuća stanovnika, na kojeg nailazimo na našem putu, zapravo su skupine gerova ograđenih daskama ili žicom, da do njih ne bi dolazila stoka. Tek je nekoliko građevina od tvrde ili nepečene cigle. Nema drveća ni nogostupa, ni javne rasvjete i sve je prepuno prašine.

U potrazi za voćem
Dok Khasa traži vulkanizera kako bi zakrpao gumu, mi se smucamo po onih nekoliko otužnih prodavaonica u potrazi za voćem. Trud je bio uzaludan, voće i povrće uvozi se iz Kine, a pošiljka nije već dugo stigla. Prodavaonice, obični kućerci bez izloga za koje namjernik, dok ne uđe, uopće ne zna što se u njima prodaje, krcate su kineskim proizvodima, uglavnom imitacijom ili falsifikatima zapadne robe – od prženih krumpirića izgledom nalik pringlesima ili čokoladnim bombonima rocher, do lažnih majica i patika adidas ili nike. Za one manje izbirljive, tu su i keksi iz Kazahstana, čokolada iz Malezije i Ukrajine ili tvrdi bomboni iz Brazila.
Za dana je u pustinji ugodno. Temperatura je oko 25º Celzija, mada zna biti dana i kad se popne do 40, no sada je prijatno a vjetar koji puše sa sjevera, donosi svježinu. Ali kad zađe sunce prilično zahladi, pa se, čim stignemo u ger, raspitujemo ima li rezervnih deka. No, prema onome kako ovdje zna biti zimi, noći su sada ugodne. Kad u studenom ili prosincu pustinju prekrije snijeg i kad iz sibirskih prostranstava zapuhne hladnoća, ima strašnih dana u veljači, najhladnijem mjesecu u godini, kad se temperatura zna spustiti i do minus 40. To je noćna mora i za stanovnike Gobija; oni se boje zuda, vremenske nepogode koju karakteriziraju obilne padavine snijega, praćene snažnim vjetrovima i ekstremno niskim temperaturama. Zud zna prepoloviti broj njihove stoke, jedinog bogatstva s kojim raspolažu.
Kraj turističkog kampa u kojem ćemo prenoćiti, a svake večeri spavamo u drugom, nalazi se i nekoliko gerova obitelji koje su se smjestile u blizini. Vrijeme večere (već pogađate: janjetina ili jaretina s krumpirom i rižom, za vegetarijance samo krumpir i riža) još je daleko pa odlučujemo posjetiti jednu obitelj. Gostoljubivi su i pokazuju nam da uđemo u ger. Spremali su se pomusti kobile, no nije baš svaki dan da im netko dolazi u posjet, pa su nakratko odgodili uobičajeni večernji posao. Stariji član obitelji mirno spava na podu, ne osvrćući se na našu prisutnost. Silno ih zanima odakle smo, pa kad im Gansukh kaže da smo Ivana i ja iz Hrvatske, značajno kimaju glavom. Siguran sam da im to ništa ne znači, no ubrzo ću se uvjeriti da nisam bio u pravu. U geru nas nude sirom, osušenom na krovu šatora i fermentiranim kobiljim mlijekom. Većina iz naše grupe, zbog higijenskih uvjeta koji vladaju u geru i činjenica da su sir izvukli ispod kreveta, ljubazno odbija ponuđeno, no mene znatiželja tjera da probam. Prvi sam prebolio probavne smetnje i s nadom da sam već stekao nekakav imunitet, zajedno s Khasom, Saruulom i Gansukhom, kojima su oči zasjale kad su ugledali teglu s kiselim mlijekom, kušam ponuđeno. Sir je tvrd, neobično mastan i kiselkast, a kiselo kobilje mlijeko dalo bi se opisati kao koncentrat našeg kefira, snažnijeg okusa i jačeg mirisa.

Ostale vestiArhiva