"Nema šanse da sa ovolikim teretom izađem na kraj. Pa ima bruh da dobijem", prokomentarisao sam više nego zabrinuto. Vaga, na kojoj su se nalazili ruksak i torba pokazivala je 120 funti (54,4 kilograma). U njima je bila moja hrana i oprema namjenjena za ekspediciju na Denali (6.194 metra), najviši vrh sjevernoameričkog kontinenta.
Spremao sam se mjesecima, znao unaprijed koliko ću na toj najhladnijoj planini svijeta morati nositi na leđima i vući na sankama gotovo cijele tri sedmice; preko glečera, iz jednog kampa u drugi, visočiji, pa sam se opet pred glomaznim i teškim teretom pokolebao i zabrinutost odmah podijelio sa ostalim članovima iz mog tima. "Pa ti si lak, mora da nisi uračunao opremu poput šatora, užeta, lednih klinova, šerpi... koju ćemo dijeliti", odgovorila mi je Radmila koja je uvijek na sve mislila.
Naš tim se sastojao od pet članova. Radmila, Zoran i ja smo se kroz alpinizam i planinarenje upoznali u Vankuveru, gdje svi živimo. Denali je dugo bio prisutan u našim penjačkim planovima i o njemu smo sanjali onako kako to uobičavaju alpinisti: otvorenih očiju. Kada se ukazala prilika da preko lokalnog alpinističkog kluba konačno odemo, u tim su ušli Laura i - Vince, najstariji u grupi, koji je formalno postao vođa.
Stotinak godina nakon prvog uspješnog uspona na Denali, prema vrhu svake godine krene oko 1.000 penjača iz cijelog svijeta. Iako za razliku od njihovih prethodnika u podnožje Bolsoye Gore, kako su Rusi nazivali Denali, penjači danas stižu avionom, umjesto s haskijima, opremljeni najmodernijom alpinističkom opremom i opskrbljeni informacijama o kojima se nekada moglo samo nagađati, Denali i dalje ostaje onaj koji uvijek ima posljednju riječ. Procenat alpinista koji osvoje vrh manji je od 50 odsto.
Od Ankoridža, glavnog grada Aljaske, do Talkitne, mjestašceta odakle ćemo se malim avionom prebaciti na glečer Kalhitna i početi uspon po standardnoj ruti West Butress, trebalo nam je tri - četiri sata vožnje. Nevjerovatan je kolorit tih divljih i pustih predjela. Nepregledne šume su ispresjecane jezerima i rijekama u kojim lososa ima toliko da vlada dozvoljava mještanima da ga mrežama, za svoje potrebe, bez dozvola, love tri puta godišnje. Može se shvatiti zašto je ovaj dio svijeta oduvijek bio privlačan avanturistima i "eskejpistima", mada, sudeći po prodavnicama alkohola kojih ima na svakom metru, život nekima ovdje zasigurno nije previše zanimljiv i lak.
Slabo smo spavali u pretoplom i smrdljivom smještaju u Talkitni. "Smještaj" su straćare bez kreveta i namještaja, sa primitivnom kuhinjom i toaletom. Namjenjen je alpinistima koji tu obično provedu par dana prije nego što odlete u podnožje Denalija, i par dana kad se umorni, nakon dvadesetak dana nekupanja vrate. Dok smo čekali da se, kako rekoše mještani, "restoran sa najboljim doručkom u gradu" (izbor: kajgana od sedam i po(!) jaja sa prženim krompirom i lukom ili pancake obima okruglog stolnjaka sa borovnicama), otvori, lutali smo Talkitnom. Drvene kuće, nekoliko restorana i barova koji nisu promijenili izgled minimum zadnjih 100 godina, agencije koje će vas malim avionima, ovdje glavnim prevoznim sredstvom, za pristojnu sumu odvesti u bilo koju nedođiju Aljaske, jedna prodavnica sa opremom za lov, ribolov, kanuing, alpinizam.
Stanovništvo je mješanog karaktera. Moje lično mišljenje je da smo mi, alpinisti, koji svake godine na Denaliju gubimo prste, živote, smrzavamo se, teglimo i nosimo kao mazge, lipsavamo od napora, izlažemo porodice i prijatelje nepodnošljivom stresu - u Talkitni bili još najnormalniji. I pored mnogo turista i hippy - like tipova koji su se za neko vrijeme udomili ovdje, bijeli starosjedioci su, činilo mi se, najbrojniji. Lako su se prepoznavali po tradicionalnim nošnjama: džinsu, kožnim čizmama i opasačima, kaubojskim šeširima i bejzbol kapama, ali i frizurama, onim s repovima ala Bono iz '80. Na dva ili tri primjera, takođe, primjetio sam da im je, iz praktičnih ili možda "tradicionalnih" razloga kao Sikima u Vankuveru, dozvoljeno da za pojasom nose noževe. Ima i Indijanaca, mada ne toliko puno, svega tri do četiri odsto. A nekad je bilo drugačije. Athabascan Indijanci su prvobitno nastanjivali ovo područje. Bili su toliko jaka grupa da ruski krznari nikada nisu uspjeli da se pomjere do rijeke Susitna koja je za Athabascan Indijance bila jedan od glavnih izvora hrane. Sve se promijenilo nakon 1892. godine, kada je u donjem toku Susitne pronađeno - zlato.
"Kad nisam poginuo sad u avionu, neću ni na Denaliju", rekao sam glasno nakon što sam konačno nogom stupio na glečer Kalhitna. Doduše, pilot nam je prije uzleta, dok je jeo sendvič i nešto čačkao po instrumentima, rekao da baš neće biti udobno kao u velikim putničkim avionima, ali nije napomenuo da ćemo letiti zapanjujuće nisko iznad sniježnih vrhova i sletiti na glečer tako dramatično. Niti da neki na odredište nikad i ne stignu, jer udesi s ovim avionima na ruti Takitna - Denali i nisu tako rijetka pojava.
Nije sve bilo onako naporno kao što smo očekivali. Bilo je mnogo napornije. Na Denaliju nema noći, uvijek je dan, pa smo možda zbog toga ustajali rano, mada zbog velike hladnoće sa spremanjem ne bi počinjali prije nego što sunce dopre do naših šatora. Slijedio bi dug proces topljenja vode, doručak, pažljivo pakovanje da bi se sve stalo u ruksak i sanke i - vuča i nošenje. Satima i satima iz jednog kampa u drugi. Ranac i nekako, ali sanke, njih sam zamrzio za cijeli život. Zavezane za ruksak, stalno su ga povlačile na kukove, prevrtale se, vukle da padnem na nos na nizbrdicama; na uzbrdicama da padnem na leđa.
Imali smo dobro vrijeme. Prva četiri dana. Ni oblačka, sa suncem koje je preko dana neumoljivo pržilo i bez problema probijalo debele naslage kopertona sa najvećim mogućim faktorom kojim smo mazali lice, uši, šake. Mnogo boljom od kopertona pokazala se krema koju farmeri iz Alberte koriste za zaštitu kravljeg vimena od vjetra. Na stranu miris, u ove svrhe preporučio bih je i drugima koji zalutaju u subartičke krajeve.
Samo da dobro vrijeme potraje bar do glavnog, Kampa 4", mislili smo. Nije potrajalo. "Zakucalo" nas je strahovito nevrijeme, tako da smo u Kampu 3 proveli četiri dana, umjesto dva kao sto smo namjeravali. Izlasci iz šatora svodili su se na vršenje nužde i radove s lopatom. Ne mogu se zakleti da sam kopao vise nego moj otac davne 1959. na radnoj akciji gradnje autoputa "Bratstvo i jedinstvo", ali jesam i ja sa svojim komradima puno - samo ne za izgradnju ceste, nego za izgradnju igloa gdje smo kuvali, zidova od snijega oko šatora; da bi otopili vodu; da nas ne bi zatrpao snijeg.
Imao sam šansu da za ta četiri dana u svojoj od leda spljoštenoj vreći pročitam gotovo 400 stranica Igoovih "Jadnika", upoznam još bolje svog sapatnika s kojim sam dijelio šator, sprijateljim sa vodičima iz Sijetla (od 12 bogatih klijenata koje su vodili, već tada je odustalo pola; uvidili da sve nije kao na slikama), pitam po milioniti put sebe zašto mi sve ovo treba, testiram svoje strpljenje kao nikada u svom životu. Kada su mi nervi četvrtog dana počeli kao "strune da igraju", konačno se razvedrilo.
Koje iznenađenje je bilo na samo pedesetak metara od naših šatora sresti ekspediciju iz Novog Pazara. Nevjerovatno gostoprimljivi i prijatni, odmah su nas pozvali u svoje šatore i ponudili čajem i kompotom. Predvodio ih je Basar Čarovac - Basko. Denali mu je bio jedan od zadnjih vrhova koje je trebao da popenje kako bi kompletirao osvajanje najvećih vrhova na svim kontinentima. Već je bio na Everestu, Elbrusu, Vinsonu, Akonkagvi... U istoj misiji s njim je bio i Banjalučanin, Petar Pećanac, prvi bosanskohercegovački osvajač Everesta. Svi smo cekali trenutak za polazak u Kamp 4.
Zoran i ja smo krenuli iza ponoći, nakon, kasnije će se pokazati, pogrešne informacije da će relativno dobro vrijeme potrajati samo 12 sati. Da noću na Denaliju, pogotovo po nestabilnom vremenu, nije pametno putovati, znali smo, ali opet to uradili i umalo skupo platili. Koliko je bila lijepa, toliko je bila i surova ta subarktička noć. Kad smo prošli opaki i veoma izloženi (sa jedne strane su zjapile pukotine u koje nas je teret sanki konstantno vukao) Windy Corner, koji je u potpunosti opravdao svoje "vjetrovito" ime, mislio sam da su mi prsti na rukama bili ako ne u zadnjoj, onda bar u jednoj od faza smrzavanja. U kamp smo stigli nakon desetak sati mravljeg tempa, skrhani naporom, hladnoćom, nespavanjem i visinom koja se manifestovala u mučnini i vrtoglavici.
Dani u Kampu 4 i ne moraju da budu tako naporni. Kamp naime ima svojih prednosti, prije svih možda psiholoških. Nalazite se na 4.400 metara visine, odradili ste dosta posla, vidite završni greben i vrh; mislite, jos samo tri – četiri dana dobrog vremena i san se uz malo sreće može ostvariti. Osim toga, pogled na Denali i okolne planine je veličanstven i treba mu se samo prepustiti pa da zaboravite na sve muke i ne poželite da budete bilo gdje drugo. Na 15 - 20 minuta od kampa je i glavna atrakcija, nevjerovatni "Edge of the World". Tu se čovjek, s oblacima pod nogama i bijelim beskrajem ispred sebe, osjeća nešto kao "Wanderer" na slici Caspara Davida Friedricha. Postoje i izvjesne udobnosti koje ovaj kamp pruža. Nuždu (onu veću), na primjer, ne morate više vršiti pred svima u sanitarne kante koje ste "zadužili" od rendžera, nego na predviđenim mjestima, poluograđenim "čučavcima", odakle vas ostali "mještani" mogu viditi samo sa jedne strane, a ne sa svih kao prije.
Druženja koja smo ovdje imali sa alpinistima iz cijelog svijeta bila su nezaboravna. A tek sa zemljacima. Po sedmero bi nas znalo biti u Baskovom satoru, inace namjenjenom za tri osobe. Jednom smo zapjevali "Konjuh planinom", pa sam kasnije muku mučio da Amerikancu koji me pitao "What is the strange song about?" objasnim o čemu se u stvari u pjesmi radi. Samo sam, mislim, djelimično uspio pošto me je, dok sam mu objasnjavao, gledao i treptao očima kao Homer Simpson.
Nažalost, nakon jednog aklimatizacionog uspona, trojica Novopazaraca su odustala od daljnjeg uspona i odlučila da se vrate u Talkitnu. Vrlo je važno pravilno ocijeniti trenutak za završni uspon jer se na najvisočijem kampu ne može ostati dugo. Što na toj visini duže ostanete, tijelo sve više slabi, a visinska bolest je sve izvjesnija. Ukoliko se njeni simptomi zanemare posljedice mogu biti fatalne. Denali je "nezgodan" i zbog toga sto se, zbog geografske širine na kojoj se nalazi tojest tanjeg sloja troposfere u subpolarnom krugu u odnosu na ekvator, njegovih 6.000 metara "osjeća" kao 7.000 metara u Himalajima. Koliko je bitno pogoditi pravi trenutak za uspješan i bezbjedan završni uspon, toliko je i teško i frustrirajuće. Kocka, takoreći. Pošto se u ovom regionu artičke vazdušne struje sudaraju sa toplim koje dolaze sa juga, ova planina je izrazito klimatski nepredvidljiva.
Prvi su odlučili da krenu Basko, Mirsad i Petar; Radmila, Laura i Vince dan kasnije, a Zoran i ja posljednji. Znali smo, ako ne svima, nekom se moralo posrećiti. Gledajući iz kampa prema vrhu Denalija koji se konstantno nalazio u oblacima, situacija nije previše obećavala. Treći dan nakon naseg rastanka u Kampu 4, ugledali smo Baska, Mirsada i Petra kako silaze. Mahali su nam i pozdravljali nas sa dignutim palčevima. Vrh su osvojila sva trojica. Pričali su nam kasnije, dok smo u šatoru pili čaj, o slaboj vidljivosti, užasnom vjetru, odustajanju mnogih, naporima; o tome kako je Petar zaspao kad su na trenutak stali da se odmore i da ga je Basko morao buditi da nastave dalje. Ništa nisu znali o Radmili, Lauri i Vincu.
Sutradan smo krenuli Zoran i ja. Trebalo nam je nekih deset sati da dođemo do jurišnog kampa. Najteži i tehnički najzahtjevniji dio rute nas je doveo do granica nasih fizičkih izdržljivosti. Uz fiksnu užad Head Walla, gdje ledni nagib u dužini od 400 metara kulminira i doseže pedesetak stepeni, izašli smo relativno lako. Agonija je krenula na početku grebena, gdje smo pokupili opremu koju smo tu dva dana ranije ostavili. Disali smo kao na škrge, jedva zabadali krampone u led, naizmjenično osiguravali jedan drugoga, bili prisiljeni da se često odmaramo. A uz to se moralo biti jako oprezan. Greben je na pojedinim mjestima širok jedva nekih pola metra, a skoro uvijek pod udarima jakog vjetra.
Mnogo toga s ove avanture preseliće u zaborav, ali nikad, siguran sam, Vladimir Morozov, čovjek koji nam je kad smo se konačno, polumrtvi, dokopali jurišnog kampa, sa osmijehom velikim kao Rusija odakle je porijeklom, išao u susret sa termosom crnog čaja i onako umornim pomogao da napravimo "zid" oko šatora. Ne sjećam se da sam ikada proveo tako hladnu noć. Imao sam perjanu jaknu na sebi, bio zavučen u vreću za temperature od - 40 Celzijusovih stepeni i - opet se smrzavao. Iscrpljenost, dehidracija, gubitak tjelesne težine (ukupno sedam, osam kilograma na ovoj ekspediciji) u kombinaciji sa - 30 ili 40 stepeni na visini od 5.200 metara nije ono što bih drugima preporučio.
Radmilu, Lauru i Vinca smo pronašli tek ujutro. Ispričali su nam kako se završio njihov pokušaj da osvoje vrh. Naš najstariji član ekpedicije, Vince, se ustao rano, penzionerski, i predložio Radmili i Lauri da krenu. Znajući da to obično nije penjačka praksa na Denaliju (jutra su krvnički hladna, a vrijeme se obično poboljša tokom dana), rekle su mu da će jos malo sačekati, tako da je Vince krenuo sam, pri tom vjerujući da će ga njih dvije, inače brže i snažnije od njega, stići za nekoliko sati. Nekako je prošao najkritičniji, uvijek vjetroviti Denali Pass (5.600 metara) i po lošem, ali podnošljivom vremenu, nakon deset sati penjanja, osvojio vrh.
Kad su, međutim, Laura i Radmila, nekoliko sati kasnije, došle do Denali Passa, vrijeme se dodatno pogoršalo. Lauri su se počeli smrzavati prsti, tako da nisu imale drugog izbora nego vratiti se nazad i pokušati ponovo zajedno s nama. Vidilo se da su iscrpljene; nakon četiri provedena dana, visina je počela da uzima danak; međutim, bile su odlučne da nam se pridruže.
Prognoza je nagovještavala uspjeh, ali opet zavidili smo Vincu koji se vraćao u civilizaciju. Tuš, burger od karibua, krevet, pivo u Talkitni; ovdje, neizvjesnost, tek šansa da stanemo na vrh, minus tridesetak sa vjetrom od 50 - 60 kilometara (ako meterolozi "pogode"), 12 - 15 sati možda najtežeg penjanja u životu.
Ipak, optimizma nam nije nedostajalo i svi smo imali "dobar osjećaj". I zaista, "Dan D" je krenuo obećavajuće. Jutro vedro, gotovo bez vjetra. Međutim, Denali, ravnodušan prema našim snovima i željama, ima svoja pravila i na njemu se dan po jutru uvijek ne poznaje. Sa svakim mukotrpno ispenjanim metrom, vrijeme se sve više pogoršavalo. Nismo odustajali iako su se gotovo svi ostali vraćali. Trebalo je da dođemo do Denali Passa (5.600 metara), nekih četiri sata od vrha, da bi prihvatili odluku nepredvidivog Denalija. No Pasaran.

Ostale vestiArhiva